Samo me zagrli, dotakni, zagrij hladne nožne prste.
Podvuci ću ih ispod tvojih toplih slabina.
Dotakni mi ruku, pomiluj prste na rukama.
Dahom ti šaljem poljubac na sljepoočnicu,
otkrivam usnama nježno mjesto iza tvoga uha.
Misliš li da se zvjezde roje u mojim zatvorenim očima?
Misliš li da smo godine mamurne ispunili uzaludnim čekanjima
i sad ih tako očajno ispjevavamo tugom?
Sanjamo se zorama u kojima te uvijek iznova iščekujem.
Stojim zanavijek na istom mjestu izbezumljena
rominja kišica k'o jesenja elegija
nerazborito, nostalgično
čeznutljivo u bolovima koji se ne liječe stoljećima
neprekinuti nizovi jecaja oskvrnutih duša
i kad se nitko ne osvrće za izgubljenima,
umotavam te u raspukla sjećanja iz kojih istječe život kao pijesak.
Kako li je u zbilji živjeti s otkucajima vlastita srca bez eha tvog uzdisaja?
Nema komentara:
Objavi komentar