Tražila sam nemire
ispisane kaligrafijom
udisala te kao orijentalne mirise
opijena
u ekstatičnoj meditaciji
slavljenja života...
Te večeri
kada su se arabeske
oblikovale
u odjeke nečijeg smijeha
plesale su krijesnice
u tvojim očima boje jantara
dok si odlazio ispod neba
s kojega se cijedila kiša
pitala sam
plačeš li
ili ti se samo sjene igraju
trepavicima
na kojima vec dugo
stanuje tuga
izgovorio si ime
zalepršali su čvorci
sa ogoljene krošnje
vjetar je šibao
kroz decembarsku noć
prevrčući zrak
toliko da je ovaj
jecao od zadovoljstva
praveći se da
umire
zastajući s vremena na vrijeme
da osjeti svu gracioznost
putovanja
u neslućene dubine
vlastitog postojanja....
Ostatak noći
pjevale su neke tuđe usne
pjesme o ljubavi
a muzikalnost vlastitog bića
tjerala me na
poskakivanje
kroz ulice u kojima
ne stanuje razum
a sat se ravna prema srcu.
Pisano davne 2010. u Vukovaru
Nema komentara:
Objavi komentar