Kao da se ništa dogodilo nije
između šest mjeseci i godine
vise riječi bez odgovora.
Između mladog mjeseca i uštapa
gorčina s tvoje kože
pretvorena je u dodire.
Iznenađena naletom beznađa
svoj očaj bacam ti u krilo
glumeći zaboravljivost.
Zazvoni smijeh naučen na čekanje
zaiskri beskrajna radost
ugušena blizinom najavljene smrti.
Pomozi mi Roby, hvata me paranoja!
Pomozi mi da se oslobodim ove sumanute ideje, ovog ludila u dvoje.
Samo jedna osoba ima izvorni psihotični poremećaj, a to si glavom bez brade TI. Induciraš sumanutost kod drugih osoba.
Kažu da se trebamo razdvojiti i onda će se znati tko je od nas dvoje poremećen.
Pomozi mi Roby, odi svojim ženturačama koje ti više znače i koje su bolje kurve u krevetu od mene. Ponesi u svojoj naprtnjači sav trač koji si meni istresao na ležaj od kopriva i nekom drugom prodaj svoja lažljiva usta i pogani jezik. Ne želim te vise slušati, ja sam od danas jako, jako nobles.
Dopusti im da te tetoše i brinu o tvome mentalnom zdravlju. Obećaj im brda i doline kao i meni što si obećavao. Prospi svoje laži umotane u šareni papir pred noge neke blatnjave seljančice i daj joj da ti povjeruje svaku Božju riječ. Učini da nestane ova nelagoda dok me odmjeravaš i gledaš pohotno.
Odlazi ..odlazi i nosi svoju paranoju sa sobom. Nekoj drugoj piši svoje stihove i daj joj neka se glupavo krevelji, jer ništa ne razumije. Samo se pravi da joj je do stihova stalo. Jedino što želi je da je povališ na travi ..i onda će vikati i skvičati ...ooo kako romantično,
kako bajkovito.
Poslije joj reci da ti to ne možeš i da riječi koje si pisao nisu bile namjenjene njoj. Kako će je boljeti, unaprijed se radujem takvom svršetku, moj Roby.
Meni je dosadilo obilaziti zatvorena vrata pod žutim svodovima i njuškati po tragu koji za sobom ostavljaš kao pas.
Dolazi kad ti lijepo naređujem. Još je toliko toga ostalo za učiniti. Zaboravljaš, moj Roby na neispunjena obećanja? Kasno je kada se nametnute misli pretvore u opsesiju kojom te mamila ta kuja podignuta repa. Kako si samo bio sretan dok je njime mlatila tebi ispred nosa, ćoravo moje. Jesi li konačno progledao kroz ovaj stoljetni celibat kojim se kažnjavasš? Cijelu vječnost i pola vijeka traje tvoje ozdravljenje ničim izazvano. Gdje nestade onaj tako zanimljiv i duhovit cčovjek (jeste da si na momente ispoljavao lucidnost)...ali sam te tako VOLJELA, tako OBOŽAVALA moj Roby. I kada si mi rekao da ne nasjedam na ljubav (nije to za tebe dušo, ne vjeruješ valjda u takve stvari)? Pa sam ti glumila jednu jaku, neovisnu, neranjivu ženku, misleći da ćeš tako dulje ostati. Uostalom, tvoja su usta oblikovala riječi kojima nisam mogla ne vjerovati. Kako su me samo boljele sve slike kojih sam se mogla sjetiti, a nisam ti priznala, je li tako da nisam? Davala sam onoliko koliko si tražio, čak i više od dopuštenog pravilima samo nametnutima.
Na kraju sam te ubila. Na tvoju i moju štetu. Toga mi trena nije bilo važno i likovala sam što si povrijeđen kao nikada do sada. Budalo, budalo jedna...ponavljala sam si cijelim putem vraćajući se istim putem kojim sam ti dolazila.
Osjećaj paranoje nestao je.S lobodna sam za nove igre koje ne želim. Lagat ću i dalje i držati se iste kombinacije.
Samo da ti kažem, još uvijek spavam u tvojoj staroj, iznošenoj majici. Otrgnut rukav do pola svjedoči o vremenu koje je preživjela. Nošena u početku s oduševljenjem, mažena i spremana u najdalje kutke ormara. Sveta relikvija jednog trenutka, potpuna predaja zanesenosti jednog sretnog vremena.
