Napisat ću dva tri reda
tek onako da ne ostane zarobljena
u meni zaboravljena
riječ omamljena
blizinom tvojega lica.
Očekujući pitanje
odgovaram, dobro sam
smisao izrečenog ne pamtim.
Dotičem naočale izlizane od čitanja
pravdajući se zaboravljivošću.
Prilazim
na teget plavoj pozadini tvojeg pulovera
nacrtano snijegom srce.
Docrtala bih još jedno, moje
neka ih bude dva.
Kada te više ovdje ne bude
hoću da me čekaš
u noćima punog mjeseca
na kapijama
nepodmazanih šarki koje cvile
zagrljeni
ispod crne pelerine bit ćemo
dvije sjene koje ne ostavljaju trag.
22.2.2013.
