Zovem se Marija. Jednostavno ime koje su mi dodijelili nakon tjedan dana nazivanja Ova beba, Naša beba, Mala curica i neodlučnosti kako ću se zvati. Prvo dijete u obitelji, razumijem da se trebalo naviknuti na novo ljudsko biće. Samo ne razumijem zašto je toliko dugo trebalo da mi se dodijeli ime koje će me definirati u budućnosti. Kao da su osjećali nelagodu zbog toga što postojim, što sam tu , a ne znaju što bi samnom, kuda bi me smjestili.
Davno kasnije, kada sam i sama postala majka, unaprijed sam znala kako će se zvati osoba koju nosim pod srcem i koja dijeli sa mnom moje tijelo devet mjeseci. Tim više mi je nejasno oklijevanje oko imena prvog dijete, po majčinim riječima, djeteta ljubavi.
Kažu da su mi se radovali. Ne vjerujem. Zašto ju je tata tukao dok me je nosila? Zašto je ciljao baš u stomak u kojemu sam obitavala? Isto kako je kasnije ciljano usmjeravao svoju pesnicu u moj nos da prokrvari. Zbog toga moj profil nije isti s lijeve i desne strane, pretpostavljam.
Kada bih rekla da sam bila okružena ljubavlju i pažnjom, slagala bih. Obično zaboravljamo loše stvari, a sjećamo lijepih. Moja sjećanja ne mogu se svrstati u lijepa. Cijelo djetinjstvo počiva na lošim uspomenama. Svađa, vika, tuča, napetost da nismo nešto uradili dobro i nakon čega slijedi kazna. Posebno se meni svaka greška ubrajala u fatalnu. Sestri i bratu se puno se toga opraštalo. Zašto? Istina da sam često njihovu krivicu prebacivala na sebe, posebno bratovu. Sestra se rodila s iščašenim kukovima, zbog kojih je dugi godina bila podvrgnuta bolničkim torturama. Imala je povlašteni status kod sve moje bliže i dalje rodbine. Nas dvoje, postojali smo na margini.
DIO PRVI
