"Pusti da te voli onako i onoliko koliko zna i umije."
Lakše je ispaliti savjet nego ga se pridržavati.

Podkarpatske večeri u prozi

"Ispričaj mi priču."-kaže Lucija.
"Hoćeš neku strašnu ili normalnu?"-pitam, mada znam da se boji strašnih priča i filmova i demona u njima.
"Znaš da se plašim strašnih, hoću normalnu."-zapovjedi mi Analitičarka Svakodnevnih Zbivanja, Šefica kućnog odreda.
Počinjem priču. Starija šefica nadopunjuje rupe koje namjerno izostavljam, a meni se najednom stvori slika mraka, nas djece u babinoj kući, nema struje i ujne koja priča priču.
Drugačija su tada vremena bila, djeca su bila djeca, roditelji su bili roditelji. Znala se hijerarhija i tko kome zapovijeda i tko je koga rodio i čija nana crnu vunu prede kada prekršiš nepisano kućno pravilo. Roditelji su smjeli griješiti, njima nitko nije sudio i slao ih po šibu u baštu ili naređivao da legnu preko hoklice da dobiju batine.
Bašta je uvijek bila blatnjava, kako i priliči baštama. Rijetki su bili mjeseci u kojima je vladala prašina i u kojoj nije bilo kaljuga. Ispred vrata imali smo cijeli redenik obuće "za po bašti." Sve gumene kaljače i tatine stare cipele, zgažene na peti da se lakše obuju sve sa kućnim papučama. Kućne papuče su bile posebna priča. Imali smo zepe, kako su ih tada nazivali, debele, visoke šlape. Broj veće da u njih stanu "Papagaji", šarene vunene sokne koje je plela moja baba Rusinka, a ime im nadjenila moja sestra. Zbog šarenila i boja osataka vunice od kojih su izrađivane.
Naši su prozori gledali na ulicu. Babina i dedina kuća, dozidana je u dvorištu, bespravno kako se tada i doziđivalo, a cigle deda pravio sam. Ćerpić. Još i danas znam cijeli postupak pravljenja ovog građevinskog materijala.
Kako je u socijalizmu često vladala neka nestašica, kave, praška, šećera, benzina, struje, a svi roditelji koji su htjeli da rade, bili su zaposleni, čuvala nas povremeno baba. Posebno kada je dan u kojemu naša ulica nema struje. Jedne takve večeri, posjedali smo u babinoj kuhinji, moja sestra, moja dva brata od ujaka i ja. Kartali smo pod svjetlošću svijeće, igrali čovječe ne ljuti se, igra koju ja nisam nikada voljela. Nisam podnosila kad gubim. Izgubiti dostojanstveno i nije bio problem, ali stariji brat se uvijek zlurado podsmjehivao i rugao. Nisu njemu ni kasnije sve koze bile na broju. Njega sam od sve rodbine, najviše voljela. Sve do dana kada sam shvatila da nije uopće dobronamjeran.
Moja ujna, mama istog tog bratića, nije bila žena koja odiše dobrotom. Nije bila ni zla, ali falio je onaj fini, tanki završni sloj da bi se u njenoj blizini osjećala dobro.
Mrak, tišina, sad nam je već pomalo dosadno. Dolazi ujna u babinu kuhinju, nastaje metež:
"Ujna, pričaj nam priču."
Da li zbog lijenosti ili zbog neznanja, uvijek je pričala jednu te istu priču. Strašnu i u rimi. Ne sjećam se stihova, znam samo da je počinjala krajnje romantično, o curi koja se zaljubi u nepoznatog konjanika. On lijep kao slika, ona se zaljubi, on ju otme i posjedne na svog konja. Zagrli ga ljepotica, on konja potjera u kas i jašu tako u mraku, sve dok ga ona ne pita da li ju voli. Pa tako jedno tri puta se ponavlja isto pitanje. Znam samo da je na kraju, valjda mu dosadilo da ga stalno isto pita, on se okrene....a ono....umjesto ljepotana, sama smrt jaše na konju.
Kako se priča završavala, ne sjećam se. Znam samo da kada je dolazio taj dio u kojemu se recitira i opisuje užas na licu mlade djevojke kad shvati da je na konju sa smrti, meni je bilo dosta pričanja.
Iz današnje perspektive, shvaćam da je priča imala pouku. Tada, bilo je važno samo kada će doći struja i mama poslije druge smjene.

Dio 2.

“Odrastao si čovjek. Ponašaj se kako ti i priliči! Kakva ljubav, tko se još od ljubavi obogatio?”


“Majko...”-prošaptao je i zamahnuo dlanom u pokušaju da zaustavi nadolazeću bujicu njenih riječi. Odakle li samo dolaze u tolikom broju? Ni nadglasavanje, ni vika nisu pomagali.


Uostalom, je li uopće znao kako se izboriti za sebe?


Odrastao je u pokornosti. Svakodnevne žalopojke i jadikovke kako je težak život bez muža, kako je teško odgajati dvoje nezahvalne djece koja su i nepošlusna i drska, slušao je od kako zna za sebe.


“Niti sam udovica, niti raspuštenica. Ni novćića za izdržavanje ovo dvoje derišta koja su mi život upropastila.”-pa udari u plač i ridanje nad svojom nesrećom koja ju je snašla.


Nije bilo važno što je dječak izrastao u naočitog muskarca, što su mu pleća savijena kao u starca, a tek su mu brci počeli nicati ispod nosa. Nije bilo važno što ga je od nemoći da pomogne majci toliko boljela glava da je pomišljao da ludi.


Stabla su bila ona koja je molio za odgovore. Krošnje u kojima su sove čuvale svoje mlade, znale su kolika je tuga useljena u njegovo srce. Izgarao je od želje da pobjegne netragom kao i njegov otac i osjećaja odgovornosti prema onoj koja ga je na svijet donijela i tako ga teško podizala.


Je li mu itko tada rekao da nije ni malo kriv za nesretan život one koju voli najviše na svijetu? Je li mu itko rekao da nije kriv za sve nedaće na ovom svijetu? Raspet kao Isus koji odriješuje od grijeha, duša mu se kidala na komadiće. Tu je gdje je i svrha njegovog jadnog života je da se oduži onoj koja ga je rađala u mukama “dok je njegov otac naganjao kurve po seoskim krčmama” i “ako bude kao otac, vlastitim rukama će ga zadaviti jer ga je ona na svijet donijela pa će ga i s ovog svijeta i poslati Bogu na istinu.”


Nakon čovjeka bez usta,nastala je spodoba sa krilima anđela i zmijom omotanom oko vlastita srca koje drži u rukama. Spodoba nastala u noći kad je sestra obznanila da se udaje. Padale su teške riječi među dvjema ženama, padali i udarci na sestrino lice, čulo se histerično vrištanje starije žene, optužbe o nezahvalnosti, kako će sama voditi kuću?O umiranju i molbe Bogu “ da ju uzme k sebi” na što se samo čuo plač i tihi jecaji mlađe žene dok je napustala kuću.


Oslonjen leđima na zid, sa kojeg mu se pružao dobar pogled na one koji ulaze u njegovu sobu, osluškivao je korake koji se čas približavaju, čas udaljavaju. U glavi mu je pulsiralo, u dlanove zariveni nokti, oznojen, drhteći je očekivao da se glasovi stišaju. Napola u groznici i bunilu, mrmljao je o oprostu, pravednosti i pobožnosti.


Smirilo se sve oko ponoći kada je sa sjekirom na ramenu odsetao do obližnjeg šumarka. Pogladivši koru starog debla, tiho je prošaptao:


“Noćas ćeš biti oslobođena!”


Na zgražanje majke i seljana koji nisu prestajali da se križaju pred “Sotonom,Luciferom...sačuvaj me Bože takve budale...” ostajao je ravnodušan. Spodoba je bila oslobođena, a on je mirno spavao u svom sobičku i sanjao djevojku iz susjednog sela. Krasoticu sa slapom crne kose (koju će ona kasnije kao njegova žena, pofarbati u žuto kao davno osušeno sijeno, njemu u inat).










Probudio se u rano jutro. Još je jedna polovica neba bila crna. Na drugoj strani stidljivo se pomaljala svjetlost. Protrljao oči, rastegao se koliko je dug i širok, skočio sa kreveta.S obje noge čvrsto zgazio prostirku na kojoj je bio izvezen anđeo koji čuva usnule duše. Jednom nogom stane na krilo anđelu, a drugom čvrsto upre petom na sredinu iskrivljenog anđeoskog lica. Uzdah olakšanja otme mu se iz grla i poleti prema kuhinji u kojoj je nepomično sjedila njegova mati. Dodirnuvši obraz prerano ostarjele žene, trgne se od hladnoće njene kože. Zastane, pokuša ju dozvati osmijehom. Namrštena lica i stisnutih usnica, starica podiže glavu i očima zamagljenih mržnjom sijevne prema sinu.


“Da se više nisi usudio dodirnuti me! Sam vrag spava u tvojim rukama.”


Podiže se sa stolice i sitnim, umornim koracima odleprša u sobu iz koje više neće izaći. Stoljećima će ostati zaboravljena, blijediti i nestajati dok se jednom njeni unuci ne sapletu o njenu nepodšišanu kosu.


Pokušao joj je sinoć reći da se želi oženiti djevojkom koju je susretao u snovima, na svojim noćnim šetnjama šumom. Koju je viđao u kući svoje udane sestre. Djevojkom koja je imala oči u kojima se ogledao. Djevojka s kojom je samo u mislima vodio duge razgovore jer u stvarnosti nije imao hrabrosti. Jer je mislio da je tako lijepu ne zaslužuje. Sve se mora zaslužiti, mislio je, pa tako i ljubav.


Nakon što se majka zatvorila u svoju sobu, s čvrstom odlukom da iz nje više ne izlazi nikada i da se samo vikom oglašava kada joj nešto treba donijeti, oženi se nesretnik iz ove priče. Ružicom koja je mirisala kao divlja ruža. Koja je trebala donijeti nježnost njegovim danima i noćima. Koja je donijela jos veći pakao u kuću koja je ionako bila na samom rubu između neba i dna. Osjetljiva duša mrkog čovječuljka, prekasno spoznala zabludu u koju je upala ženidbom, odleprša u visine. U kojima se sanjari i tako preživljava dan za danom, neosjetljiv na sve što se događa oko njega i zbog njega.


Anđeo koji izgovara molitvu za usnule duše, osvane u dvorištu jednog jutra.










“Dobit ćemo dijete.”-obznanila je jednoga dana njegova Ružica dok su u tišini sjedili. Davno su prestali razgovarati o svemu, pa i kad se ticalo ljubavi.


“Pih, ma koja ljubav. Pogledaj na što ličiš. Cijelo selo misli da sam se udala za luđaka koji samo hoda okolo sa sjekirom na ramenu i priča sam sa sobom.šBudalo.”


Nije joj ni pokusao proturječiti.ćSva ljubav koju je osjecao za nju, ostala je zaključana u onom anđelu koji izgovara molitvu i čeka da bude pustena. Nije se ni potrudio objasniti joj da je onaj anđeo ona sama, da su u mladim brezama zatvorene duše njihove nerođene djece, koja traže izaći na svjetlo dana. On je znao da se jedno od njih spustilo one noći kad je Ružica bila raspoložena “istrpjeti ga zbog Božjih zapovjedi, kao svaka dobra i bogobojazna žena .”


Nije se iznenadio vješću da će postati otac. Stabla su mu davno došapnula da ga očekuje nešto veliko, nešto lijepo o čemu ne može ni pojmiti dok ne osjeti. Dok na svojim rukama ne zanjiše dijete koje će spavati u kolijevci s imenima onih koji čuvaju malene.


Te je noći prionuo na posao.

Dio 1.

“Prevrnut ću danas svaki kamen, svaku travku i grumen zemlje ne bih li našao mjesto na kojem se skrivaš!”-zagrmio je omanji čovječuljak, tamnoput i mrk, pogleda uperenog u nebo. Stisnuta šaka prijeteći se podigla prema sivim oblacima koji navještaju kišu i snijeg.
Munja propara nebo na horizontu. Čovječuljak se trgne i poskoči korak unazad, a u glasu mu se osjeti kolebanje.
“Čuo si me, ti beštijo, čuo! Ne odustajem više dok mi ne vratiš ono što mi pripada. Vraćaj oteto pasji sine!”
Tutanj grmljavine zagluši njegove posljednje riječi i čovječuljkova kletva odleprša u huku oblaka koji se sudaraju. Pogledavši u smjeru šume, odakle je netom prije izašao, okrene se na petama, poskoči kao vjeverica i potrči prema travnatoj livadi na kojoj se kočoperno uzdizala improvizirana nastamba od granja i pruća okolnih vrba. Zova je upravo počela puštati svoje prve pupove i tek naznake budućih listova na granama breza, davale su naznake proljeća u dolasku.
Mali čovjek zastane u trku, onjuši zrak u svim smjerovima i poliže prst koji digne u zrak.Vjetar sa sjevera je jačao i u daljini se čula potmula tutnjava. Horda konjanika koji se kasom približavaju?   Lovci na lisice i fazane s otmjenim damama i čistokrvnim psima? Kazna za izrečenu kletvu, smrt za prijetnju OnomeKojiSveZnaIMože? Život mu više nije bio važan. Da se i sama smrt pojavi, ni trepnuo ne bi. Poslije svega proživljenog,  ništa više nije imalo smisla. Bio je u svađi s Bogom od sada pa nadalje, dokle god ne poravnaju račune. Dok ne naplati svaki račun načinjen bez valjanog razloga. Dok mu ne vrati oteto. Sve ono što je ikada volio, najvrednije što je imao.

Rastao je bez oca. Poslije rođenja njegove sestre, otac je jednoga dana otišao sa sjekirom na ramenu. Po drva, navodno. Nikada se više nije vratio. Ljudi su nagađali da su ga u šumi rastrgali vuci, da su ga vile odvele sa sobom u svijet iz kojega smrtnicima nema povratka. Stvorovi koji noću pohode šumske proplanke, rastrgali ga i odvukli u svoje jazbine.
Te su noći konjima repovi i grive bili upleteni u debele pletenice. Ljudi koji su pošli u potragu, pronašli su sjekiru oslonjenu na jedno drvo. Nikakvih drugih tragova nije bilo.
Prava istina je bila da su ga nakon puno godina vidjeli rukom pod ruku s plavom, sitnom ženicom koja za ručicu drži malenog dječačića.
Majka nikada nije povjerovala u priču o drugoj ženi i sinčiću koji liči na njihovog tamnoputog, sitnog, krivonogog dječaka. Svu svoju bezuvjetnu ljubav poklonila je Bogu.  Onome koji sve vidi i sve čuje. Onome koji pomaže kada se na nejaka pleća malenog dječaka sruči golema odgovornost zaštitnika obitelji. O Njegovim odlukama se nije raspravljalo.
“Tu smo i postojimo da bismo ga slusali. ON nas ljubi.”-govorila je mati.
Dječak nije postavljao puno pitanja. Radio je preko svojih mogućnosti, odgojen da bude poslušan i Bogu pokoran. Očeva sjekira bila je sve što je na njega podsjećalo. Drvo, drvo je bilo najbolji prijatelj, onaj kojemu se ispovjedaju najskrivenije tajne. Najranije dječačke maštarije o curi iz susjednog sela. Stabla su šuteći slušala njegove priče, a za uzvrat, on je prislanjao svoju glavu na njihovu hrapavu koru i osluškivao. Slušao je stvora koji je vapio izaći iz debelog tijela visokog stabla. Slušao dok mu je opisivao kako se tamo našao zarobljen. Slušao kakvog je lika i oblika.
Istom onom očevom sjekirom, srušio je svoje prvo stablo, visoki, vitki jasen i dovukao kući. Cijelu noć čula se lupa čekića i dlijeta. Ujutro je nasred dvorišta osvanula statua čovjeka u svečanom odijelu, bez usta. Kada su ga upitali tko je to i zašto nema usta, odgovorio je:
“Sam će vam reći tko ja ako ga budete dobro i pažljivo slušali. Ne trebaju mu usta, on priča srcem."

U noći kad caruju vile

Nisam bio od onih koji pretjerano cijene svoju obitelj. Znam, znam. Iz današnje perspektive to izgleda bezosjećajno i neprilično. Uzmimo u obzir da je to bila 1930. godina kad sam se oženio, u kojoj su vrijedila neka druga pravila od današnjih.

Moja je mati bila od onih koje ne znaju kako se treba ponašati majka. Rodila nas, mene i sestru i podijelila po svijetu. Mene dala u dom za nezbrinutu djecu, sestru ostavila sebi. Nije mi djetinjstvo bilo nešto naročito lijepo. Više zime i gladi nego svega drugoga. Sjećam se jedne epizode posjeta moje brižne majke. Dom za nezbrinutu djecu na Malom Lošinju, u kojemu sam trenutno boravio, vodio Vladimir Nazor. Sve što sam naučio, naučio sam uz njega. Jedino što mi nije mogao nadoknaditi je osjećaj da sam željeno i voljeno dijete. Da ne zvučim previše patetično, ne opravdavam se, samo da je jasno, ostavilo je traga na moj pojam o pripadnosti obitelji.

Draga majčica pojavila se jednog sunčanog, zimskog dana. Došla je da me vodi kući. Svojoj kući, sestri i baki. Nitko sretniji od mene. Uvijek sam govorio da će jednom doći po mene i odvesti me, nisu mi vjerovali. Ispisali su papire, pozdravili se, spakirao sam svoj kartonski kofer s ono malo stvari i pošao s majkom na željeznički kolodvor. Čekali smo vlak za Zagreb, pa za Sremsku Mitrovicu. Vlakovi su prolazili, niti jedan nije bio naš. Od umora sam se izvalio na drvenu klupu i zaspao. Majka je obećala probuditi me kada vlak stigne.

Probudili su me, u neko mračno vrijeme, žandari. Mojoj majci ni traga ni glasa. Uzalud sam govorio da sam ovdje s majkom koja me vodi kući iz doma, da čekamo vlak za Zagreb koji kasni. Nisu mi vjerovali. Vratili su me natrag na Lošinj.

Odrastao sam. Odslužio vojsku. Trebao da se ženim. Plavookom ženicom, blagog, okruglog i ljepuškastog lica. Sve nije bilo toliko važno kao kafana i društvo u kojemu se pjevalo do zore. Jedne takve noći, vraćao sam se iz kafane, pijan, odrvenio od alkohola. Imao sam pješke prevaliti veliki dio neosvjetljenog puta. Prolazeći pokraj raskrižja na kojemu je stajao križ krajputaš, kojih ima na svakom seoskom križanju, preko puta mi pretrči mačka. U onom crnom mraku i nije mogla biti drugačija nego crna. Ništa neobično za noćne životinje. Ono što je uslijedilo više nije bilo obično. Iza mene se začuju koraci. Sitni, užurbani u namjeri da me sustignu.

"Nikolaaaa..." -zazove netko moje ime.

Isti tren sam se potpuno otrijeznio.

"Ne okreći se, samo se ne okreći."-ponavljao sam.

Ubrzam korake, samo što ne potrčim. Ispred mene stoji žena u crnom i doziva me.

"Nikolaaaa..."

Protrčim pokraj nje, brzo, koliko me noge nose, bezglavo, ne gledajući ni lijevo ni desno. Ništa ne čujem, ne vidim, samo trčim prema svjetlu u daljini, prve kuće u selu.

Ne znam kada sam prvi puta ispričao priču o vještici na križanju. Kažu da je postojala jedna koja je uplitala konjima grive u pletenice i otimala mlade momke da se više nikada ne pojave.

Kada se onda nisam upišao od straha, neću nikada.

Ubrzo sam se oženio, smirio na neko vrijeme. Ne zadugo. O susretu s vješticama koje plešu u dvorištu crkve, drugom prilikom.


25.11.2017. u 19:49 •

Holiday

Pogubila sam sve napisano o njemu. Sve pjesme pisane tugom, sve riječi kada se nismo voljeli. Najprije užas obojen tamno plavom, pa jeza roze boje, trnci niz kičmu obojani žutom i onda bijelilo.

Možda je i bolje da ih nema, osim jedne jedine objavljene pjesme u knjizi pisama mrtvim ljubavnicima. Napisana u vrijeme dok je sunce vladalo mrakom, samo se sjene nadvijale nad korito životnih struja.

Primio je to mirno, naslov. Naravno da ništa razumio nije od napisanog, to su bile samo riječi. Ali osjećaj, osjećaj neizmjerne, bezuslovne ljubavi nije se mogao ignorirati. Vrištala su slova glasovima tek ugaslih duša, jecali su drhtavi samoglasnici, titrali suglasnici tek da razbiju monotoniju šutnje.

I poslije svega, opet tuga za mjesecom okruglim kao dinja, za šibljem koje bode u oči i para kožu do krvi. Sve što je bilo, opet će biti.

Ovca, GPS i skrenite lijevo

Danas odlučimo otići do Dublina, neizostavnim poslom, odjave boravišta. Naime, boravište ste dužni odjaviti ako se nalazite dulje od 180 dana u inozemstvu. Privremeno, zbog posla, školovanja, udaje (to sam izmislila) i ostalih razloga.

Vozim se na zadnjem sjedalu jer je moje mladunče naraslo u velikog čovjeka i dobro je ispraksiran u pažljivog suvozača koji prati događanja na cesti. Uključen je GPS na Google maps. Naravno da onaj ženski glas kasni za slikom.

"Skrenite desno u ulicu u koju se ne može skrenuti desno. Kad ste već promašili skretanje, ajde da vas malo vozam po centru kako meni padne na pamet."

Jednom obiđemo krug oko centra Dublina. Dvoje mladih ljudi sjedi na stepenicama ulaza u stan i piju vodu. Danas je za Irce bio izuzetno vruć dan. Pogledamo se u prolasku kroz usku jednosmjernu cestu, samo što ne mahnemo jedni drugima. Iza ugla "skrenite lijevo" trgovine. Pred jednim ulazom stoji bijela ovca, okrenuta guzicom prema cesti. U prvi mah, stiče se dojam da je živa.

Drugi krug (pakla) prošao je uz komentare:

"Ovdje smo već prošli?"

"Kako da skrenem desno kad je zabranjeno?"

"Opet ova ovca!"

Ono dvoje mladih na stepenicama pogledaju me "opet ova!" Meni neugodno, navigacija poludila.

Treći krug smo skužili da teta iz mobitela u tim uskim uličicama visokih zgrada, izgubi GPS signal i onda se zblesa. Ona mapa počinje da se okreće u svim smjerovima, teta nas usmjerava sad na sjever, pa sjeverozapad, više je ne slušamo.

Poslije trećeg:"opet ova ovca!" skrećemo po instinktu. I nalazimo široku cestu. Još da nadodam bicikliste koji se pojave niotkuda, pješake koji prelaze cestu gdje hoće i kad hoće, kombije koji se zaustave ispred semafora i odu po hamburger pa ne znaš je li parkiran, čeka li zeleno, jel da ga obiđeš ili da stojiš iza njega dok se ne smrači.

Kad izbismo na širinu, sjedim i razmišljam:

"U autu se voze dva Saturna na ASC. Oba imaju završiti neki posao. Šta li će poći po zlu da moraju dolaziti još jednom za istu stvar?"

I tad me prosvjetli, ma bolje, presječe. Danas je crkveni praznik u HR. Ambasada je teritorij RH, dakle-ne rade.

Astrologija je nepogrešiva.

Zato nas je more dočekalo školjkama i jellyfish nasukanih na pijesak. Oseka je i ogromne jellyfish ostale su na suhom. Nisam ih slikala, nekako mi ih žao, mada je zbog njih zabranjeno kupanje.

O mačkama i ostalim nečistim silama

Prva dva dana po dolasku na Smaragdni otok, plakala sam ko kišna godina. Nevažno što se kiša smjenjivala sa suncem, jedno 12 puta u toku dana. Ja sam balavila čim me netko pogleda. Mužu sam išla strašno na živce, a i samoj sebi. Da sam znala reći zašto tulim, bilo bi lakše i meni i njemu. Ali nisam. Mislim da sam samosažaljevala samu sebe.

Treći dan, kad je dragi ponovio po ko zna koji puta da si kupim kartu za nazad, sjetim se izreke da je čovjek jedini sisavac koji se samosažaljeva. Kako ne volim pripadati gomili, odlučim da je dosta s besmislenim slinjenjem i da prihvatim stanje kakvo jeste. Istina da me bilo strah nepoznatog, usprkos što sam imala zaleđinu i podršku najdraže mi osobe na svijetu.

Dakle, kada je prošao nalet panike i kada sam konačno odlučila prihvatiti stanje takvo kakvo jeste, izvući ono najbolje što se da izvući, mogla sam otvorenih i nezakrmeljenih očiju gledati oko sebe. A zaista je bilo svega za vidjeti. Sve novo i nepoznato. Od neobičnih kuća i naselja, do gubljenja i skretanja u krivu ulicu, jer sam zaboravila kako se moja zove, jer sam promašila skretanje do Lidla pa se muvala po nekom naselju koje ima iste kuće i znakove na cesti. Sin je jedva čekao da skrenem pogrešno da bi mi ladno rekao:

"Ajde bok!" i nastavio da pravi paru oko sebe iz one svoje ćibure.

Kasnije sam uzela drugu taktiku. Pamtila sam prozore i ulazna vrata. Detalje na kućama, pošto su Irci vrlo otvoren narod i ne prave bunkere oko svojih kuća. U nekom prozoru su poslagane dječje igračke. Na uluzu u drugu kuću, visi gomila dječjih jakni iako je ljeto. Ispred ove kuće je znak " children at play". Ima ga i u onom naselju gdje sam krivo skrenula, ali ne odmah iza skretanja. Tako sam bauljala dok nisam naučila. Sad idem bez da gledam. Lovim Pokemone pa mi se staza sama nacrta na mobitelu. :)

Najveću zagonetku predstavljale su nam mačke.

Kuća u kojoj živimo ima dvorište. Mačaka ima kao u priči. Sve su velike, debele, uhranjene i glavate sa zvoncem oko vrata. Dođu u dvorište i redovito se penju po ogradama. Jedna me gledala oko u oko na prozoru kupatila. Dan danas mi nije jasno kojim putem se popela do prozora.

Sjedimo i pijemo kavu, prolazi mačka. Mic-mic. Ništa, nema reakcije. Mico-mico, ne primjećuje nas. Odi, dođi, mačko, kako se dozivaju mačke u Irskoj? Google ne pronalazi odgovor.

Odgovor mi dala kćer. Mačke se dozivaju kitty-kitty. Logično i jednostavno. Ako znaš da živiš na engleskom govornom području. Ne hrvatskom, a ni ruskom. Engleskom.







24.07.2016. u 21:27

Dakle, putujemo

subota , 14.05.2016.

Znate ono kad želite negdje otići, a financije vam ne dopuštaju? Kada bi maknuli dupe iz kolotečine, mrdnuli nogama i rukama, promijenili sredinu, a nemaš cvonjka u džepu? Na računu minus. E takvu letargiju smo imali posljednje tri godine u kući.

Znali smo da nešto moramo mijenjati. Samo što? U takvom crnjaku se donose drastične odluke. Mi smo je donijeli. Ovo je uvod, ostalo kasnije. see you soon