"Hoćeš neku strašnu ili normalnu?"-pitam, mada znam da se boji strašnih priča i filmova i demona u njima.
"Znaš da se plašim strašnih, hoću normalnu."-zapovjedi mi Analitičarka Svakodnevnih Zbivanja, Šefica kućnog odreda.
Počinjem priču. Starija šefica nadopunjuje rupe koje namjerno izostavljam, a meni se najednom stvori slika mraka, nas djece u babinoj kući, nema struje i ujne koja priča priču.
Drugačija su tada vremena bila, djeca su bila djeca, roditelji su bili roditelji. Znala se hijerarhija i tko kome zapovijeda i tko je koga rodio i čija nana crnu vunu prede kada prekršiš nepisano kućno pravilo. Roditelji su smjeli griješiti, njima nitko nije sudio i slao ih po šibu u baštu ili naređivao da legnu preko hoklice da dobiju batine.
Bašta je uvijek bila blatnjava, kako i priliči baštama. Rijetki su bili mjeseci u kojima je vladala prašina i u kojoj nije bilo kaljuga. Ispred vrata imali smo cijeli redenik obuće "za po bašti." Sve gumene kaljače i tatine stare cipele, zgažene na peti da se lakše obuju sve sa kućnim papučama. Kućne papuče su bile posebna priča. Imali smo zepe, kako su ih tada nazivali, debele, visoke šlape. Broj veće da u njih stanu "Papagaji", šarene vunene sokne koje je plela moja baba Rusinka, a ime im nadjenila moja sestra. Zbog šarenila i boja osataka vunice od kojih su izrađivane.
Naši su prozori gledali na ulicu. Babina i dedina kuća, dozidana je u dvorištu, bespravno kako se tada i doziđivalo, a cigle deda pravio sam. Ćerpić. Još i danas znam cijeli postupak pravljenja ovog građevinskog materijala.
Kako je u socijalizmu često vladala neka nestašica, kave, praška, šećera, benzina, struje, a svi roditelji koji su htjeli da rade, bili su zaposleni, čuvala nas povremeno baba. Posebno kada je dan u kojemu naša ulica nema struje. Jedne takve večeri, posjedali smo u babinoj kuhinji, moja sestra, moja dva brata od ujaka i ja. Kartali smo pod svjetlošću svijeće, igrali čovječe ne ljuti se, igra koju ja nisam nikada voljela. Nisam podnosila kad gubim. Izgubiti dostojanstveno i nije bio problem, ali stariji brat se uvijek zlurado podsmjehivao i rugao. Nisu njemu ni kasnije sve koze bile na broju. Njega sam od sve rodbine, najviše voljela. Sve do dana kada sam shvatila da nije uopće dobronamjeran.
Moja ujna, mama istog tog bratića, nije bila žena koja odiše dobrotom. Nije bila ni zla, ali falio je onaj fini, tanki završni sloj da bi se u njenoj blizini osjećala dobro.
Mrak, tišina, sad nam je već pomalo dosadno. Dolazi ujna u babinu kuhinju, nastaje metež:
"Ujna, pričaj nam priču."
Da li zbog lijenosti ili zbog neznanja, uvijek je pričala jednu te istu priču. Strašnu i u rimi. Ne sjećam se stihova, znam samo da je počinjala krajnje romantično, o curi koja se zaljubi u nepoznatog konjanika. On lijep kao slika, ona se zaljubi, on ju otme i posjedne na svog konja. Zagrli ga ljepotica, on konja potjera u kas i jašu tako u mraku, sve dok ga ona ne pita da li ju voli. Pa tako jedno tri puta se ponavlja isto pitanje. Znam samo da je na kraju, valjda mu dosadilo da ga stalno isto pita, on se okrene....a ono....umjesto ljepotana, sama smrt jaše na konju.
Kako se priča završavala, ne sjećam se. Znam samo da kada je dolazio taj dio u kojemu se recitira i opisuje užas na licu mlade djevojke kad shvati da je na konju sa smrti, meni je bilo dosta pričanja.
Iz današnje perspektive, shvaćam da je priča imala pouku. Tada, bilo je važno samo kada će doći struja i mama poslije druge smjene.
Nema komentara:
Objavi komentar