Dio 2.

“Odrastao si čovjek. Ponašaj se kako ti i priliči! Kakva ljubav, tko se još od ljubavi obogatio?”


“Majko...”-prošaptao je i zamahnuo dlanom u pokušaju da zaustavi nadolazeću bujicu njenih riječi. Odakle li samo dolaze u tolikom broju? Ni nadglasavanje, ni vika nisu pomagali.


Uostalom, je li uopće znao kako se izboriti za sebe?


Odrastao je u pokornosti. Svakodnevne žalopojke i jadikovke kako je težak život bez muža, kako je teško odgajati dvoje nezahvalne djece koja su i nepošlusna i drska, slušao je od kako zna za sebe.


“Niti sam udovica, niti raspuštenica. Ni novćića za izdržavanje ovo dvoje derišta koja su mi život upropastila.”-pa udari u plač i ridanje nad svojom nesrećom koja ju je snašla.


Nije bilo važno što je dječak izrastao u naočitog muskarca, što su mu pleća savijena kao u starca, a tek su mu brci počeli nicati ispod nosa. Nije bilo važno što ga je od nemoći da pomogne majci toliko boljela glava da je pomišljao da ludi.


Stabla su bila ona koja je molio za odgovore. Krošnje u kojima su sove čuvale svoje mlade, znale su kolika je tuga useljena u njegovo srce. Izgarao je od želje da pobjegne netragom kao i njegov otac i osjećaja odgovornosti prema onoj koja ga je na svijet donijela i tako ga teško podizala.


Je li mu itko tada rekao da nije ni malo kriv za nesretan život one koju voli najviše na svijetu? Je li mu itko rekao da nije kriv za sve nedaće na ovom svijetu? Raspet kao Isus koji odriješuje od grijeha, duša mu se kidala na komadiće. Tu je gdje je i svrha njegovog jadnog života je da se oduži onoj koja ga je rađala u mukama “dok je njegov otac naganjao kurve po seoskim krčmama” i “ako bude kao otac, vlastitim rukama će ga zadaviti jer ga je ona na svijet donijela pa će ga i s ovog svijeta i poslati Bogu na istinu.”


Nakon čovjeka bez usta,nastala je spodoba sa krilima anđela i zmijom omotanom oko vlastita srca koje drži u rukama. Spodoba nastala u noći kad je sestra obznanila da se udaje. Padale su teške riječi među dvjema ženama, padali i udarci na sestrino lice, čulo se histerično vrištanje starije žene, optužbe o nezahvalnosti, kako će sama voditi kuću?O umiranju i molbe Bogu “ da ju uzme k sebi” na što se samo čuo plač i tihi jecaji mlađe žene dok je napustala kuću.


Oslonjen leđima na zid, sa kojeg mu se pružao dobar pogled na one koji ulaze u njegovu sobu, osluškivao je korake koji se čas približavaju, čas udaljavaju. U glavi mu je pulsiralo, u dlanove zariveni nokti, oznojen, drhteći je očekivao da se glasovi stišaju. Napola u groznici i bunilu, mrmljao je o oprostu, pravednosti i pobožnosti.


Smirilo se sve oko ponoći kada je sa sjekirom na ramenu odsetao do obližnjeg šumarka. Pogladivši koru starog debla, tiho je prošaptao:


“Noćas ćeš biti oslobođena!”


Na zgražanje majke i seljana koji nisu prestajali da se križaju pred “Sotonom,Luciferom...sačuvaj me Bože takve budale...” ostajao je ravnodušan. Spodoba je bila oslobođena, a on je mirno spavao u svom sobičku i sanjao djevojku iz susjednog sela. Krasoticu sa slapom crne kose (koju će ona kasnije kao njegova žena, pofarbati u žuto kao davno osušeno sijeno, njemu u inat).










Probudio se u rano jutro. Još je jedna polovica neba bila crna. Na drugoj strani stidljivo se pomaljala svjetlost. Protrljao oči, rastegao se koliko je dug i širok, skočio sa kreveta.S obje noge čvrsto zgazio prostirku na kojoj je bio izvezen anđeo koji čuva usnule duše. Jednom nogom stane na krilo anđelu, a drugom čvrsto upre petom na sredinu iskrivljenog anđeoskog lica. Uzdah olakšanja otme mu se iz grla i poleti prema kuhinji u kojoj je nepomično sjedila njegova mati. Dodirnuvši obraz prerano ostarjele žene, trgne se od hladnoće njene kože. Zastane, pokuša ju dozvati osmijehom. Namrštena lica i stisnutih usnica, starica podiže glavu i očima zamagljenih mržnjom sijevne prema sinu.


“Da se više nisi usudio dodirnuti me! Sam vrag spava u tvojim rukama.”


Podiže se sa stolice i sitnim, umornim koracima odleprša u sobu iz koje više neće izaći. Stoljećima će ostati zaboravljena, blijediti i nestajati dok se jednom njeni unuci ne sapletu o njenu nepodšišanu kosu.


Pokušao joj je sinoć reći da se želi oženiti djevojkom koju je susretao u snovima, na svojim noćnim šetnjama šumom. Koju je viđao u kući svoje udane sestre. Djevojkom koja je imala oči u kojima se ogledao. Djevojka s kojom je samo u mislima vodio duge razgovore jer u stvarnosti nije imao hrabrosti. Jer je mislio da je tako lijepu ne zaslužuje. Sve se mora zaslužiti, mislio je, pa tako i ljubav.


Nakon što se majka zatvorila u svoju sobu, s čvrstom odlukom da iz nje više ne izlazi nikada i da se samo vikom oglašava kada joj nešto treba donijeti, oženi se nesretnik iz ove priče. Ružicom koja je mirisala kao divlja ruža. Koja je trebala donijeti nježnost njegovim danima i noćima. Koja je donijela jos veći pakao u kuću koja je ionako bila na samom rubu između neba i dna. Osjetljiva duša mrkog čovječuljka, prekasno spoznala zabludu u koju je upala ženidbom, odleprša u visine. U kojima se sanjari i tako preživljava dan za danom, neosjetljiv na sve što se događa oko njega i zbog njega.


Anđeo koji izgovara molitvu za usnule duše, osvane u dvorištu jednog jutra.










“Dobit ćemo dijete.”-obznanila je jednoga dana njegova Ružica dok su u tišini sjedili. Davno su prestali razgovarati o svemu, pa i kad se ticalo ljubavi.


“Pih, ma koja ljubav. Pogledaj na što ličiš. Cijelo selo misli da sam se udala za luđaka koji samo hoda okolo sa sjekirom na ramenu i priča sam sa sobom.šBudalo.”


Nije joj ni pokusao proturječiti.ćSva ljubav koju je osjecao za nju, ostala je zaključana u onom anđelu koji izgovara molitvu i čeka da bude pustena. Nije se ni potrudio objasniti joj da je onaj anđeo ona sama, da su u mladim brezama zatvorene duše njihove nerođene djece, koja traže izaći na svjetlo dana. On je znao da se jedno od njih spustilo one noći kad je Ružica bila raspoložena “istrpjeti ga zbog Božjih zapovjedi, kao svaka dobra i bogobojazna žena .”


Nije se iznenadio vješću da će postati otac. Stabla su mu davno došapnula da ga očekuje nešto veliko, nešto lijepo o čemu ne može ni pojmiti dok ne osjeti. Dok na svojim rukama ne zanjiše dijete koje će spavati u kolijevci s imenima onih koji čuvaju malene.


Te je noći prionuo na posao.