Pismo

Crtala sam ti putokaze
među pukotinama vlastitog srca
tetošila na prstima oznojenih dlanova
i nacrtala cestu bez stranputica
vjerovanjem da nježnošću mogu pobjediti
drhtanje vlastitog bića
zarobljenog
bez prava na povratak
u besmisao loše postavljenih granica

promatram ti oči bezbojnim zjenicama
kako se pune suzama
nasmijavam te odgovorima
u kojima caruje zbrka
smijehom zavaravam vlastite misli

vidiš li me kao ženu
koja nedostajanje prikriva sebičnošću
grcajući tugu zbog nemoći
objaviti svijetu kako si nekada
bio moj netko
i kako ništa tvoje nemam

osim ovoga što nosim u sjećanju.

Pod imenom "pismo izgubljenom", pisano 16. ožujka 2013.

Tišina

Kada se misli isprazne i ostane samo ljuštura kroz koju struji propuh, ima li smisla staviti pod jastuk naranču da miriše?
Umjesto lavande i bosiljka, trnovima posuta plahta na kojoj obrise tijela kroji slučajnost, svjedoči o propuštenim prilikama.
Ima li smisla čekati nešto nepreživljeno, nadajući se da će vrijeme poteći unatrag?
Smisao ili nesmisao opjevan naricaljkama uličnih pjevača i slijepog guslača ispod nekog prozora na kojemu nema cvijeća.
Pjevanjem zavaravamo noć koja se spušta na mirišljave jastuke napunjene paperjem ptica izgubljena glasa.
Hoću li u mraku pronaći krijesnice osvjetljenih krila na kojima piše istina o nama? Hoću li znati pročitati kuda te život zavezanog vuče kada se jednom odmrznu riječi?
Nepoznatom čovjeku dodirujem hladne prste pokušavajući ih dahom ugrijati.
Strahom kojim drhturim hranim izgubljeni ponos i očajem isisavam posljednje misli prije nego utoneš u san.
Probuditi te može samo tišina.
Beskrajna tišina.

"Šta radi tvoja žalost dok Ti spavaš? Bdi i čeka me. A kada izgubi strpljenje, budi me."

Gdje stanuje duša

Kada se otrcaju uspomene
od silnog premetanja
po nemirnim mislima
tko će ih sakriti ispod srca da im bude dom
jer dom je tamo gdje stanuje duša
a moja je duša razdvojena
na pola
i sada sam goli beskućnik
neudomljena lutalica
vječiti putnik po nevidljivim željama
u potrazi za zagrljajem 
ako nas  rastave
iskrvarit ću do smrti
k'o dudovi svilci
spojeni paperjastim nitima
u trenutku
koje nema tko obraniti
od njih samih....

Ciganima sam te prodala

Ciganima sam te prodala
za šačicu žutih kovanica
 karavani koja ide dolje južno
cigankama u šarenim suknjama
gatarama s cigarom u zubima
rasplesanim crnim kosama
sa zlaćanim dairama
čergarima u poderanim košuljama
sada  evo
sanjam kako trčim
molim,ž alim, preklinjem
i na svome dlanu nosim
jednu suzu
neslanu
jer sam isplakanu sol
ostavila kao trag
možeš li mi mili moj
obećati
da ćes svoje stope
na mom pragu zaključati
kad se jednom vratiš
došapni mi
jesi li mi ljubav oprostio..