nedjelja, 27. prosinca 2020.

Žalovanje

 Dopuštao si 

da te vole

svi od reda

kukci i leptiri

napisane note

izmisljene riječi

objesene slike

obojane grane

razvlačile te

usamljene žene

oblačile te 

u naramke svoje tuge

liječile se tvojim smijehom

plesale ti

pjevale ti

šaptale ti

što si htio čuti

spremao si darovano

u kutiju s poljupcima

vlažne

slatke

lažne

slane

neke tuđe

suze bisernice

neke tvoje

suze radosnice

pijano

radosno

lucidno

u praznim hodnicima 

hodale su 

neke noge tuđe

memljive

ljepljive

sablažnjive

šetale su sjenke

galerijom

sablasno praznom

kupile prasinu

iza ostavljenih eksponata

obećajem dat ću ti 

priče sretnoga kraja

pjesme 

bez tužnih rima

samo da te još uvijek ima

...samo da te još uvijek ima! 


Život kao pijesak

 Samo me zagrli, dotakni, zagrij hladne nožne prste.


Podvuci ću ih ispod tvojih toplih slabina.


Dotakni mi ruku, pomiluj prste na rukama.


Dahom ti šaljem poljubac na sljepoočnicu,


otkrivam usnama nježno mjesto iza tvoga uha.


Misliš li da se zvjezde roje u mojim zatvorenim očima?


Misliš li da smo godine mamurne ispunili uzaludnim čekanjima


i sad ih tako očajno ispjevavamo tugom?


Sanjamo se zorama u kojima te uvijek iznova iščekujem.


Stojim zanavijek na istom mjestu izbezumljena


rominja kišica k'o jesenja elegija


nerazborito, nostalgično


čeznutljivo u bolovima koji se ne liječe stoljećima


neprekinuti nizovi jecaja oskvrnutih duša


i kad se nitko ne osvrće za izgubljenima,


umotavam te u raspukla sjećanja iz kojih istječe život kao pijesak.


Kako li je u zbilji živjeti s otkucajima vlastita srca bez eha tvog uzdisaja?


Loša interpretacija

 Večeras me ostavi malo samu

nepredvidiva sam kao srna

i na svaku tvoju grublju riječ 

odgovorit ću bijegom.

Moj je život uokviren 

zaključan

definiran 

omeđen

pravilima 

poznatim licima

nepoznatim tješiteljima

kojima hranim svoj ego

patnja cijeloga svijeta 

živi u mojim strahovima

sve sam to ja

i kad pričam neke dosadne stvari

koje nisi nikada želio razumjeti

i kada svoj kaos 

mijenjam za tvoju mirnoću

i kada te iznenadim svojim postupcima

ne poznaješ me 

ni razum ni instinkt ne govore ti isto

ma tko si  da mi sudiš

samo me večeras ostavi samu

bez prijekora i osude

možda sutra budem ona ista

ovo je bila samo loša interpretacija.....


Kada si otišao

Te noći, kada su mi te oteli, pamtim kao najtamnije veče i najdublju tamu.

Preživljavam. Znam da sam ti svakim udisajem sve bliža. Zemlja se i dalje okreće i sve je prividno dobro. A ništa poslije tebe više nije isto.

Životarim. Imam djecu, psa i mačku. Ne nužno tim redoslijedom i ne uvijek sve nabrojano. Imam i sebe i pola vijeka uzaludnosti. I kada se pitam kamo je život odlepršao, a ja ga nisam niti jednom zaustavila,probudila sam se 20 godina starija. 

Negdje u tom periodu, postojao si. Otimala sam te od prolaznosti. Uspavljivala na rukama, pjevajući.Srce mi se kidalo gledajući te kako ti noć crta nove bore oko usana i ljubila te uspavanog. Molila Boga da te probudi, vrati iz nestvarne zemlje snova.

“Moj si..moj si...!”-ponavljala kao molitvu, dozivajući te bezglasno.

Te noći kad su mi te oteli, dopustila sam da se sonet pretvori u elegiju. Mamurlukom probudjena, shvatih da su anđeli plesati željeli..u nebo su te odveli.

 

Slijedeće što ću učiniti

Mirišeš.

Dotičem ti naježenu ruku

omami me slatkoća znoja

mokra kosa na tvom vratu 

zalijepljena 

čeznjom i neutaženom strašću

zašto me zoveš 

isprekidano,iskričavo

svojim nemirom

zašto se nasmiješ mom osmjehu

uvijek kada pokušam 

svojim riječima dati težinu

nepovratnosti 

svojim pokretima gracioznost

neizbježnoga

svojim suzama pravocrtni tijek

olakšanja

naslutiš li jos jedan 

rastanak 

u kojem riječi čuvaju

 komade patnje

za krizne dane

vješto ga nalijepiš na moje srce

trgajući dogovor

koji potpisasmo netom prije

pogledaj noćas u mjesec 

i vidjet ćes kako  se polagano 

kakao cijedi niz rubove oblaka

i kapa

i namače tvoje dlanove

na kojima spavam

otkrivena

pothlađena

drhtavica mi potresa tijelo 

dok mi pokušavaš 

dahom zagrijati hladne obraze

pogledaj i nemoj stati

neka se nesmetano prelijeva 

dragocjenost tvojega postojanja

u moja besmislena jutra jer

slijedeće sto ću učiniti je

prošetati

s naramkom nejasne krivice

zbog svoje sreće

kroz mjesta na kojima te nema

kucanje sata na crkvenom tornju

označava početak a

još se ni kraja ne nazire

titraju dodiri kao leptiri na vjetru

mašta umrtvljuje odsanjano

spavati želim..

ponoć se pretače u zoru

samo želim

bez naricanja spustiti 

u vlažnu zemlju svoju sudbinu

ako osvanem

želim te dočekati spremna

za nadolazeću noć

ako zaspim 

želim ne dočekati jutro

oslobođena...

 

Skitanje

 Složila bih lelujave uspomene 

u kartonske kutije 

Odsanjane snove poklonila 

skitnici pored nekog mosta 

ispod kojega ne tece niti jedna rijeka

ni potok 

Na vlakove bez pravoga smjera

sa kojih nitko i nigdje ne silazi

ne postajama na kojima nema  

putnika namjernika

ukrcala zaborave

da mogu sići na nekom kolodvoru

na kojemu ne caruje taština

gdje me čekaš raširenih ruku

i nevidljiva postati 

od ljepote 

osmjeha nepoznata čovjeka 

čije riječi ne čujem 

samo naslućujem izgovoreno

u plavim očima lepršaju krijesnice

ne pretjeruj

sve ovo je iluzija

privid bez buđenja

I sretni bi bili  oboje bez pravog razloga

dok se ogledamo u zrcalima

u kojima plešu sjenka bezgranične ludosti.

Tek tada bi se život mogao nazivati životom. 

Šetnja

 U napuštenoj spavaonici 

kad zvjezde poravnavaju 

krevet od fine prašine 

stenjem pod naletima strasti 

kojim te gušim i zagrćem

i poljupcima otkrivam 

naglo probuđeno ti tijelo

u nepokrivenoj nagosti

divan li si pod mjesečinom 

mirišeš i drhtim dok te dodirujem 

otrovana neizmjernom čežnjom

boli me tvoja ravnodušnost 

 i zato sakrih te u zjene 

ako se  vratiš iz noćne šetnje

bit ću ti ponovno žena i ljubavnica

prijateljica

sve ono što budeš od mene tražio

jer znam kako se dugo čeka

leptire noćne letače 

zato ne plačem više 

suze su za ostavljene

ja jos čekam svoj red za sreću 

jer imam te, a kao da nemam

zaljubljena, a kao da nisam

zagrli me i učini da nestanem

sve dok ti je duša otrovana sumnjama 

koju ni iskrenost moja ne izliječi


svitanjima bez budućnosti.


Posljednja o tebi

 Neću više napisati niti jednu pjesmu.

ležeći zgurena 

želim se otrgnuti i samo broj postati

izgubiti se 

evo mi šansa za bijeg od nedostajanja

evo me u emocionalnoj otupjelosti

vremenu koje nas mijenja po svojim pravilima

otići-prekinuti-zaboraviti-izgubiti te

noćas sam ti sjedila u krilu

dok su se čvorci spremali na posljednji let 

prije mraka

parkirani ispod ulične svjetiljke

umirao si mi pod prstima

bolnih od opeklina 

vruće-hladno-vruće-hladno

igramo se skrivača na praznom parkiralištu 

nasrćem na stisnute ti usne 

tražim onoga što se skriva ispod ružne maske

netragom nestao 

preplašen do kostiju 

vučeš me za kosu i ponavljaš

volim te-volim te

i želim vjerovati 

kako je ljubav nepromjenjiva 

stalna-nestalna-kolebljiva

nepokorena 

i želim te uhvatiti dok se tako odmičeš

ja sam tu, ne boj se

nitko nije ovako vodio ljubav 

svjesno-nesvjesno-nestvarno

tražeći vlastitu propast 

liječeći izranjavani ego 

moj si-jesi li-reci -moj si zar ne

nestat ćeš trepnem li teškim kapcima

spava mi se sanjivo moje

zaklapam oči 

znaš li da sam nekada imala ime

napisat ću ti ga na zamagljenom prozoru

nacrtat ću ti suncokret 

voli me-ne voli-voli-ne voli

i dok ti bosim nogama dotičem stopala

izranjavana sujeta 

tjera me na bijeg


Paranoja

 Pomozi mi  Roby, hvata me paranoja!

Pomozi mi da se oslobodim ove sumanute ideje, ovog ludila u dvoje.

Samo jedna osoba ima izvorni psihotični poremećaj, a to si glavom bez brade TI. Induciraš sumanutost kod drugih osoba.

Kažu da se trebamo razdvojiti i onda će se znati tko je od nas dvoje poremećen.

Pomozi mi Roby, odi svojim ženturačama koje ti više znače i koje su bolje kurve u krevetu od mene. Ponesi u svojoj naprtnjači sav trač koji si meni istresao na ležaj od kopriva i nekom drugom prodaj svoja lažljiva usta i pogani jezik. Ne želim te vise slušati, ja sam od danas jako, jako nobles.

Dopusti  im da te tetoše i brinu o tvome mentalnom zdravlju. Obećaj im brda i doline kao i meni što si obećavao. Prospi svoje laži umotane u šareni papir pred noge neke blatnjave seljančice i daj joj da ti povjeruje svaku Božju riječ. Učini da nestane ova nelagoda dok me odmjeravaš i gledaš pohotno. 

Odlazi ..odlazi i nosi svoju paranoju sa sobom. Nekoj drugoj piši svoje stihove i daj joj neka se glupavo krevelji, jer ništa ne razumije. Samo se pravi da joj je do stihova stalo. Jedino što želi je da je povališ na travi ..i onda će vikati i skvičati ...ooo kako romantično,

kako bajkovito.

Poslije joj reci da ti to ne možeš i da riječi koje si pisao nisu bile namjenjene njoj. Kako će je boljeti, unaprijed se radujem takvom svršetku, moj Roby.

Meni je dosadilo obilaziti zatvorena vrata pod žutim svodovima i njuškati po tragu koji za sobom ostavljaš kao pas.

Dolazi kad ti lijepo naređujem. Još je toliko toga ostalo za učiniti. Zaboravljaš, moj Roby na neispunjena obećanja? Kasno je kada se nametnute misli pretvore u opsesiju kojom te mamila  ta kuja podignuta repa. Kako si samo bio sretan dok je njime mlatila tebi ispred nosa, ćoravo moje. Jesi li konačno progledao kroz ovaj stoljetni celibat kojim se kažnjavasš? Cijelu vječnost i pola vijeka traje tvoje ozdravljenje ničim izazvano. Gdje nestade onaj tako zanimljiv i duhovit cčovjek (jeste da si na momente ispoljavao lucidnost)...ali sam te tako VOLJELA, tako OBOZ

ŽAVALA moj Roby. I kada si mi rekao da ne nasjedam na ljubav (nije to za tebe dušo, ne vjeruješ valjda u takve stvari)? Pa sam ti glumila jednu jaku, neovisnu, neranjivu ženku, misleći da ćeš tako dulje ostati. Uostalom, tvoja su usta oblikovala riječi kojima nisam mogla ne vjerovati. Kako su me samo boljele sve slike kojih sam se mogla sjetiti, a nisam ti priznala, je li tako da nisam? Davala sam onoliko koliko si tražio, čak i više od dopuštenog pravilima samo nametnutima.

Na kraju sam te ubila. Na tvoju i moju štetu. Toga mi trena nije bilo važno i likovala sam što si povrijeđen kao nikada do sada. Budalo, budalo jedna...ponavljala sam si cijelim putem vraćajući se istim putem kojim sam ti dolazila.

Osjećaj paranoje nestao je. Slobodna sam za nove igre koje ne želim. Lagat ću i dalje i držati se iste kombinacije, možda jednoga dana osvojim i jackpot!


Odluka

Poljubim te jutrom

svaki puta kada odlaziš

pronalazim ono mjesto 

koje najviše miriše na tebe

prva jutarnja kava

losion poslije brijanja

miris odsanjanih snova

neispunjenih želja

nadimaju ti se prsa dok mi pričas

kako si sinoć vodio ljubav

s izmišljenom ženom

zastaju ti riječi neizgovorene

ne pričaj

naslućujem istinu po govoru tvoga tijela

otplesat ću ti svoju tugu

iskrenošću koju ne razumiješ

moj nemir 

izbija iz svake riječi

koja ti poleti u zagrljaj 

nema u njima ni malo suosjećanja

da si samoća 

tko bi te uspavljivao pjevanjem

da si moja tuga 

bi li mi rekao kamo strpati 

sve dodire koje sam putem sakupljala

sjedit cu tako nepomična

dok mi ne otkriješ

ima li postojanja bez težine

a kada ti sujeta dopusti otkriti istinu

neću ti povjerovati

izmaknut cu svojim željama 

i na pustim ulicama nepoznatog grada

licitirati ljubav

jer meni više,anđele

ne trebaju ove uspomene.



 

Noću

 Noću su misli čudne i sanjarske.

Sanjala sam da me ljubiš u žutoj sobi prepunoj tužnih klaunova.

Našminkane oči i iscrtana usta koja se cere i krevelje

ostavljala su gorak okus u zraku koji smo udisali.

A prislonio si svoje usne na moje kao da nam od tog jednog poljupca ovisi postojanje.

Plaši me to što ne raspoznajem obrise tvoga lica i ne ćutim vrelinu daha na svojoj koži.

Prstima pokušavam dosegnuti tvoje ruke.

Panika je dio uzaludnog  pokušaja da me opije esencija utjehe od tvoje blizine.

Noć je moj saveznik i prijatelj i ne želim izaći bez tebe u mrak u kojem caruju utvare.

Zaštićena u tvom  zagrljaju, moj sablasni saputniče, nastavljam nestvarno putovanje kroz crnilo tame.

Čekam da me ispuniš blaženstvom i na mala vrata uma opet uvedeš nadu.

Noću su boli bolnije i čežnje prepune nota samoće i gubitka.

Noću su sreće sretnije toliko da usjeku bore mrštilice između naših obrva.

Jutrom se ponovno budimo u provalijama stvarnosti i fantazije, tuge i melanholije.

Noću su misli čudne i sanjarske. 

Nedorečeno

 Tražila sam nemire 

ispisane kaligrafijom 

udisala te kao orijentalne mirise 

opijena 

u ekstatičnoj meditaciji 

slavljenja života... 

Te večeri 

kada su se arabeske 

oblikovale 

u odjeke nečijeg smijeha 

plesale su krijesnice 

u tvojim očima boje jantara 

dok si odlazio ispod neba 

s kojega se cijedila kiša 

pitala sam 

plačeš li 

ili ti se samo sjene igraju 

trepavicima 

na kojima vec dugo 

stanuje tuga 

izgovorio si ime 

zalepršali su čvorci 

sa ogoljene krošnje 

vjetar je šibao 

kroz decembarsku noć 

prevrčući zrak 

toliko da je ovaj 

jecao od zadovoljstva 

praveći se da 

umire 

zastajući s vremena na vrijeme 

da osjeti svu gracioznost 

putovanja 

u neslućene dubine 

vlastitog postojanja.... 

Ostatak noći 

pjevale su neke tuđe usne 

pjesme o ljubavi 

a muzikalnost vlastitog bića 

tjerala me na 

poskakivanje 

kroz ulice u kojima 

ne stanuje razum

a sat se ravna prema srcu.

Pisano davne 2010. u Vukovaru

Nazivala sam te dragim

 Nezainteresirana kao

slušam kako si danas dobro  zato što me čujes

i kako si sinoć samo zbog mene prošao

blatnjavim puteljkom sela na kraju svijeta

gdje smo sve boje noći ostavili pod onim svjetlom izdajnikom

dok promicali su gradovi pokraj ceste

i molila sam Boga da ova vožnja potraje

kosa mi je opuštena zbog snijega sto pada

ne pričaj mi o sebi molila sam

tako je teško ostaviti iskrenost na nemilost tuđem srcu

sutra je dan u kojem je nebo obojano sivo

osim crne samoće ne vidim razlog

da ti se vratim i oprostim tvoje nemilosrdno ćutanje

i svoje neizrečene nemire 

ja se još uvijek naježim i stresem

svaki puta kada me dodirneš krišom

hladnim rukama ispod stola(ruke su ti hladne,znaš)

oči me izdaju i znaš da si dobrodošao u satima koji teku

i molim  te da me sakriješ od ljudi 

da me ne vide,da me ne čuju kako se smijem 

najvećoj,najmračnijoj tajni koju izgovaraš

da zaboravim koja je moja uloga u tvojoj tuzi

jer kad si tu ja te volim, ja se volim nesebično, teuravo

lelujavo igraju sjenke na prozorima kraj kojih sjedimo od jutra

rekla bih ti ono sto vec odavno slutiš

ali me čvrsto stisnute usne sapčući zaustavljaju

ubijajući ono najljepše u meni

ne bi to bilo iz samilosti, destruktivno, s mržnjom

potiho, ušuljala se želja 

reći ti...

moja dušo, moja srećo neostvarena, moj rođeni nerođeni

čuvam te bosonogo moje drhturavo pile

a ni samu sebe ne umijem sačuvati

zatomih vlastite misli 

jer ovo nije bila obična, svakodnevna priča

zarobljena u staklenci neispunjenih želja

ovo je mogla biti moja i tvoja priča sretnoga kraja.


Na kraju puta

 Hajde da si danas kupimo konopac za preskakanje!

Onakav isti kakav imaju male curice na ulici

Što se igraju školice i broje brojalice.

Izut ćemo se bosi i na noć vještica 

Umjesto tepihom 

Gaziti po zrelim breskvama.

Rukom pod ruku

Uzdignutih, raščupanih glava

Prošetat ćemo ulicom u ponoć.

Miris sablazni koji će ostati visjeti

Nad osvjetljenim prozorima

Na začuđenim ljudskim licima

Nacrtat će nam stazu kojom trebamo proći.

Tamo daleko iza ponoći

Kada noć počinje sazrijevati u zoru...

Objesit ćemo svoje duše 

Koje su se u lutanjima prepoznale

Na konopac za preskakanje

I boja naših zagrljenih misli 

Obojit će jutrom nebo.  

Miris tamjana

 Još uvijek spavam u tvojoj staroj, iznošenoj majici sa koje se isprala slika nekog lika iz šezdesetih. Otrgnut rukav do pola svjedoči o vremenu koje je preživjela. Kupljena na nekom placu kao poklon za rođendan. Nošena u početku s oduševljenjem, mažena i spremana u najdalje kutke našeg zajedničkog ormara. Sveta relikvija jednog trenutka, potpuna predaja zanesenosti jednog sretnog vremena.

Gladna sam tvojih dodira i sve je tako tajnovito u polumraku. Slika sa koje mi mašeš nasmijan sa nekog kamena na nekom izgubljenom horizontu, podsjeća me na neka bezbrižnija vremena koja ne želim zaboraviti. Odreknem li se ovog sjećanja, zauvijek će biti izgubljeno.

Oblačim novu odjeću.

Zagrljena tišinom udahnem miris tek skuhane kave i u nosnicama osjetim draškanje tvojeg losiona poslije brijanja. Umjesto laganog titraja zbog naglo izazvanih sjećanja na proteklu noć, iz dubokih brazdi mojih ožiljaka iskoči samo jedan osjećaj. Nemir zbog tvoje tvrdnje da se od ljubavi ne umire. Još kako se umire, moj plavooki, od uzalud straćenog vremena, od života potrošenog na žalopojke. 

Jesi li se ikada jutrom probudio, stariji nekoliko godina više nego jučer? Jesi li u ogledalu ugledao nepoznato lice nekog slučajnog prolaznika koji živi život namjenjen tebi? Umireš li od želje da živis ili si već umro na nečijim tuđim pragovima, razbacan na dijelove onima koji te ne zaslužuju? 

Smrt je ova strašna stvarnost koju iz dana u dan proživljavam. 

I kada ti pružim ruku, oluja uskovitlanih emocija razbije misao o vječnom i zrakom se prospe miris tamjana.


Kaos

 Kaos je mjesto u kojem se najbolje snalazim. Sjeverna Velika Vrata izdanka Pakla očekuju dolazak Onekojajesamasebinajvećineprijatelj.

Kada sam počinjala pisati, sve je ličilo na veliku igru ili figu, kako mi se upravo potkrao tipfeler. Oba značenja imaju svoj smisao.

Podvojena ličnost? Nisam, nikako. Sve moje ličnosti sam JA osobno. Razapeta kao Baraba na križu u koji svako malo udari grom i sjevne munja. Opominjuća, razarajuća, sve samo ne dobrostiva.

“Bože, zašto si me ostavio?”

“Tko je koga ostavio i kada?”

“Ostavio si me onoga trena kada si me predao u naručje svoje dojilje-majke, oca-hranitelja.”

“Nisi bila ostavljena, samo zaboravljena. U dobre ruke predana je tvoje duša.”

“Ostarjela prije vremena, greškama podučena. Nazivaš li brigovanjem razbijena koljena i poderane laktove? Gdje si bio kada si mi najviše trebao?Kada sam pokapala mali, bijeli lijes svoga sina?”

“Na tugama se duša osvještava, na mukama se čeliči srce.”

“Gdje si se skrivao kada su djecu nabadali na bajunete i raznosli malena tjelešca bombama?”

“....... u tvojoj blizini! Nisi li preživjela?”

“Ne vjerujem u TE, ne vjerujem u priče o milosti i samilosti. Svijet je okrutan, masa žitke lave u kojemu se koprcaju oni koji se ne snalaze.”-zavrištim.

“Nasloni glavu na moje rame”-prošapče Svevidjeći i blago me potapše po leđima.

“Pružaš li mi utjehu? Nježnošću zavaravaš moje misli, oko ne vidi ono sto vidi.”

“Položi svoje tijelo pokraj mojega. Misli su varalice.”

“Umorena sam prisutnošću onoga koji kaže da me bezgranicno voli. Pruži mi utočište, pomirljivo molim!”

Čuvar Sjevernih Velikih Vrata nasmije se nacerenim, slinavim ustima i pruži obje ruke, spremne na zagrljaj iz kojega nema povratka.

petak, 25. prosinca 2020.

Badnjak

Od kako znam za sebe, uvijek sam u svojoj blizini imala nekog kućnog ljubimca. Prvog kojega pamtim je dedin pijetao, koji je slobodno šetao po dvorištu s ostalim kokoškama, od kojih sam redovito dobijala tekute. Taj kokot je bio nespašen. Čim me vidi, zakrešti i skoči mi na glavu. Imala sam frasove od pijetla. Dok jednom nije skočio i tata pa ga tresnio o zemlju. Više nije naskakivao. A nije ni deda s tatom progovorio mjesec dana. Kasnije je progovorio, jer nije imao TV, a kod nas gledao Milku Babović i "sklizanje".
Kerovi su bili ujkini ljubimci. Vezani uz poljski wc, tako blizu da nisi smio proći. Kad i prođeš, govno ti se smrzne, pa ne moraš ni da ideš. Bratićeva madjarska vižla bila jako glupa, nje se nisam bojala. A ni dedinog Burduša, mali parcovan, kako moj stari govorio. Ne znam koji je od njih dva bio parcovan, deda ili ker, ali nije ni bitno.
Moja je sestra voljela mačke. Uvijek bila barem jedna da glumi psa, ja indijanca, a sestra konja. Ja baš nisam obožavala mačju dlaku, ali šta ću, sestra je to jedina. Puštala sam je da krišom uvuče mačku u svoj krevet, kad joj namjerno pričepim prste u dovratak ili opalim šamar kad me iznervira. Morala sam da ćutim zbog mačke, da se ne tužaka mami.
Kad smo uselili u stan, nabaviše opet mačku. Ta je i srala i pišala u pijesak na balkonu, na glavu mi skakala s trosjeda, visila na zavjesama. Jako me nervirala. Jedan Božić, dok je mama zamirala u kuhinji oko šarana i večere, a tata nacvrcan kitio bor lampicama koje svake godine neće da rade njemu u inat, ide sestrina mačka i mrnjauče ko nezdrava. Sve vuče guzicu po onom maminom bijelom tepihu. Paraliza, gotova je. Pa traži u pijesak, pa se vrati. Onda opet češe dupe po perzijskom tepihu koji mama prala svake subote kad stari ode svirati svatove. Dok nismo skužili da je cica pojela onu srebrnu lametu za kićenje jelke pa sad viri iz dupeta i pravi štrafte po bijelom tepihu. Ne znam tko joj je izvukao tu traku iz guzice, ja nisam.

srijeda, 25. studenoga 2020.

ništa

 U vremenu kada sam ga voljela,
moja se istina omatala riječima
koje sam od njega željela čuti.

Sve ostalo je bila čista navika i uzaludan posao.

subota, 17. listopada 2020.

Dan kada je Perunika odlučila umrijeti

Sinoć, na jednom divnom mjestu, dobijem nalet inspiracije. Kako sam ograničena vremenom, zapisivala sam rečenicu po rečenicu na komadiće papira i lijepila ih na unutrašnjost nesesera. Čudan neki jučerašnji dan, sad vidim da je Merkur u kvadratu s Marsom! Srećom, imam iskustva pa prećutih ono što mi na vrh jezika bilo. Ima vremena za obračune kad se aspekt smiri. 
A priča, pa evo je. Istina, gola i bosa, nedorađena, zbrkana, s papirića.

Dan kada je Perunika odlučila umrijeti 

Koliko god se pripremali za trenutak u kojemu Smrt dolazi po dušu onoga koji umire, toliko nas svaki puta iznenadi kada netko umre. Posebno ako je to netko drag, netko koga jako volimo, bez kojega život više nikada ne bude isti i za kojega vrijedi ona rečenica: "Odnio si pola duše moje sa sobom!" Takva umiranja u meni izazivaju bijes i ljutnju zbog preranog odlaska, jer svaka smrt dobrog čovjeka je prerana.
Perunika je bila žena u godinama, ne mogu reći najboljim jer je to najbolje odavno prošlo iza nje. Ni ove u kojima je sada nisu bile za bacanje, mada se Perunika nemilice razbacivala vremenom koje joj je dodijeljeno. Trošeno je na nevažne stvari kao što su ogovaranje bliže i dalje rodbine, svoje vlastite djece, čitave ulice u kojoj nitko osim staraca više ne stanuje.  Potrošeno je i na maltretiranje životnog saputnika, s vremena na vrijeme. 
Čudna neka simbioza vladala je među njima.  Petunija i Rosmari, dvoje djece dotičnog para, nisu uvijek shvatale zašto se Glogu neke stvari kod Perunike čine normalne, kada one to nisu. Valjda je vrijedila ona da Vuk u svom brlogu ne vidi tako dobro kao lisica koja ne pripada čoporu. 
Kako kod pripadnika ljudske vrste,ne postoji namjera bez vlastitig interesa,tako je i Glog krenio linijom manjeg otpora. Dok je bio u snazi, njegova sila je bila Bog i Batina u kući. Samo kada je bio pijan. Bez tog dodatka, bio je nitko i ništa. Mali, strašljivi glog koji se boji svoje sjenke. 
Nije Glog tema ove priče s naljepnica, nego divna, raskošna Perunika. Mladost joj je dala ljepotu, pameti malo manje. Ako zanemarimo djetinjstvo i da nije imala baš puno prilike naučiti kako se odnosi prema vlastitoj obitelji i djeci, može joj se i progledati kroz prste neke sitnice.  Međutim, čovjek se uči dok je živ, a ona da starost donosi pamet i iskustvo, za neke pripadnike ljudskog roda,ne vrijedi. Počinješ dobijati kratere od bora, ali ne smijalica, nego zlica. Toliko zlobe, zavisti i ljubomore još ne vidjeh kao kod Perunike. Ponekad na svoje lijepo lice navlači maske poput sečuanskih i nevjerojatnom vještinom ih skida po potrebi. 
Čas si najbolje na svijetu što joj se dogodilo, čas si zmija koja joj sisa krv i energiju, čas egocentrik koji je tu samo da joj zagorčava život. Glog je oglušio na takve promjene maski, vjerojatno zato što i sam nema pojma kako izgledaju Sečuanci i njigove maske, a vjerojatno jer mu je njegova zona komfora bila najvažnija stvar na svijetu.
Petunija i Rozmari nisu tema ove priče. 
Bitna stvar je da je Perunika iznenada,odjednom, nenajavljeno, danas odlučila umrijeti.
Budimo iskreni, oni koji ju poznaju, mogli su naslutiti da se tako nešto sprema. Pokušaj umiranja u vrijeme kada ti nije vrijeme nije se dogodio prvi puta. Kada god ne bi išlo nešto po njenoj zamisli i očekivanjima, izazivala bi kod najbližih grižu savjesti raznim boleštinama. Jednom bi to bilo opalo lišće, drugi puta nenormalan omjer vitamina i minerala u stabljici, treći puta nedostatak vode. 
Perunika odluči zaleći u krevet i ne dizati se dok ju histerija ne prođe. Kako se nitko od onih koje je otjerala od sebe, nije obazirao na još jedan pokušaj umiranja, odluči Gloga nagovoriti da obznani svima kako je došao sudnji dan i Smrt spremno čeka pored uzglavlja kreveta. 
Nitko se ne odazove na pokušaje da se svita okupi na samrtnoj postelji nekada predivne Perunike. 
Povratne informacije nismo dobili. Leži li i dalje u neizvjesnosti i čeka li sudnji dan? Sve mi se čini da je i Smrt digla ruke i noge od silnih pokušaja umiranja na dan kad joj vrijeme nije. 

P.S. Pisano u pauzama, s dozom ironije i velikom količinom prikrivene ljutnje. 
17.10.2018. Dublin, Irska

utorak, 6. listopada 2020.

Rastanak

Pokaži mi počivalište
s kojim se mogu poistovjetiti

ni putokaza, ni križa
ni cvijeta ni zuja raspalih čežnja

tiha ravnodušnost
zajednički i obostrani nemar
dan u kojem se stiče sloboda
s neizgovorenom istinom
stražarom

plakanje dolazi kasnije
vrijeme određuje kada i za kim

trčati hoću ispunjena vlastitom nemoći
kako da te stignem kada padne noć?

 pisano davne 2012. 9. studeni, vjerojatno noću

petak, 21. kolovoza 2020.

Žal

U napuštenoj spavaonici 

kad zvjezde poravnavaju 

krevet od fine prašine 

stenjem pod naletima strasti 

kojim te gušim i zagrćem

i poljupcima otkrivam 

naglo probuđeno ti tijelo

u nepokrivenoj nagosti

divan li si pod mjesečinom 

mirišeš i drhtim dok te dodirujem 

otrovana neizmjernom čežnjom

boli me tvoja ravnodušnost 

 i zato sakrih te u zjene 

ako se  vratiš iz noćne šetnje

bit ću ti ponovno žena i ljubavnica

prijateljica

sve ono što budeš od mene tražio

jer znam kako se dugo čeka

leptire noćne letače 

 zato ne plačem više 

suze su za ostavljene

ja jos čekam svoj red za sreću 

jer imam te, a kao da nemam

zaljubljena, a kao da nisam

zagrli me i učini da nestanem

sve dok ti je duša otrovana sumnjama 

koju ni iskrenost moja ne izliječi

svitanjima bez budućnosti.


 

srijeda, 3. lipnja 2020.

Petlja

Kada bi mi se pružila prilika da počnem svoj život ispočetka, koji bih vremenski period odabrala?
Bi li to bilo rano djetinjstvo ili mladost? Možda čak dvadesete.
Kakve bih roditelje izabrala, tko bi mi bio brat ili sestra? Bi li nas bilo petero ili samo ja? 
Kažu da nasilje rađa nasilje. Izabrala bih početak bez nasilja, u to sam sigurna.
Najranijeg nasilja kojega se moj mozak sjeća jeste ono kada sam imala tek godinu i nešto preko toga. Mislim da bi se od tog trenutka počela mijenjati moja budućnost. 
Moja majka stoji ispred velikih prozora sobe grofa Eltza i drži mene na rukama. Ne osjećam sigurnost, samo strah. Strah od boli i ogromnog lica mojega oca koje se izobličava i viče. 
"Hoćeš dudu? A, hoćeš li?" Kimam glavom da hoću, još mi riječi nisu najbolje artikulirane, zašto me to i pita, hoću jer je volim. isto kao što volim njega i mamu koja me drži u naručju. 
Pljas, šamar kao kuća zabridi mi jedne strane obraza i od šoka i razočarenja počinjem plakati. Suze se slivaju niz lice, otac čupa onu dudu iz mojih usta i ponavlja pitanje. Šutim. Samo plač. Ponavljam u sebi, hoću ju, hoću svoju dudu ali ne izgovaram. Ne klimam glavom. Strah, samo strah od ponovnog udarca. 
Majka ne reagira. Briše mi suze i šuti. 
Ne znam koliko puta se ponovio onaj šamar, ne znam kako se završilo odvikavanje od cuclanja dude koju su mi sami strpali u usta pa me sad silom žele razdvojiti od nje. Sjećam se slike , sjećam se šta sam imala na sebi obučeno taj dan, sjećam se suza i zbunjenosti. Samo se ne sjećam koliko sam dugo plakala i kada sam počela mrziti svoga oca. Možda sam rođena s mržnjom prema njemu, možda je u moju petlju upisan takav scenario- mrzi oca svoga.
Iz kojeg razloga je majka dopustila da me "tata" šamara, imala sam ni dvije godine, nije mi bilo jasno.
Daljnji tijek događaja, iskristalizirati će odnose među mojim roditeljima.
Kroz godine odrastanja, nagledale smo se sestra i ja nasilja, davljenja, razbijanja. Moja pokojna majka i ja bile smo sredstvo na kojima je iskaljivao svoje frustracije. 
Da, izabrala sam jednu sestru i jako mi je žao što ih nemam još. Mijenjajući vremenski pravac, odabirem i jednoga brata za nas. Starijega, koji će nas čuvati od razbješnjelih, pijanih lica i šamara koji su uvijek završavali razbijenim nosom i plavim kolutovima oko očiju, otiscima prstiju oko maminog vrata i razbijenim tanjurima i svega što se razbiti dalo.
Izabirem život bez jednog roditelja. 
Majka, brat, sestra i ja. 
Otac je nestao u nekoj vremenskoj petlji iz koje se ne može vratiti. I ovdje priča može da počne. 

2014.

  Hajde da se jednom ti i ja predstavimo jedno drugom kao da se nikada upoznali nismo odglumit ćemo kako smo dvoje potpuno nepoznatih ja ću ...

izbor urednika :)