Noću su misli čudne i sanjarske.
Sanjala sam da me ljubiš u žutoj sobi prepunoj tužnih klaunova.
Našminkane oči i iscrtana usta koja se cere i krevelje
ostavljala su gorak okus u zraku koji smo udisali.
A prislonio si svoje usne na moje kao da nam od tog jednog poljupca ovisi postojanje.
Plaši me to što ne raspoznajem obrise tvoga lica i ne ćutim vrelinu daha na svojoj koži.
Prstima pokušavam dosegnuti tvoje ruke.
Panika je dio uzaludnog pokušaja da me opije esencija utjehe od tvoje blizine.
Noć je moj saveznik i prijatelj i ne želim izaći bez tebe u mrak u kojem caruju utvare.
Zaštićena u tvom zagrljaju, moj sablasni saputniče, nastavljam nestvarno putovanje kroz crnilo tame.
Čekam da me ispuniš blaženstvom i na mala vrata uma opet uvedeš nadu.
Noću su boli bolnije i čežnje prepune nota samoće i gubitka.
Noću su sreće sretnije toliko da usjeku bore mrštilice između naših obrva.
Jutrom se ponovno budimo u provalijama stvarnosti i fantazije, tuge i melanholije.
Noću su misli čudne i sanjarske.
Nema komentara:
Objavi komentar