Kaos

 Kaos je mjesto u kojem se najbolje snalazim. Sjeverna Velika Vrata izdanka Pakla očekuju dolazak Onekojajesamasebinajvećineprijatelj.

Kada sam počinjala pisati, sve je ličilo na veliku igru ili figu, kako mi se upravo potkrao tipfeler. Oba značenja imaju svoj smisao.

Podvojena ličnost? Nisam, nikako. Sve moje ličnosti sam JA osobno. Razapeta kao Baraba na križu u koji svako malo udari grom i sjevne munja. Opominjuća, razarajuća, sve samo ne dobrostiva.

“Bože, zašto si me ostavio?”

“Tko je koga ostavio i kada?”

“Ostavio si me onoga trena kada si me predao u naručje svoje dojilje-majke, oca-hranitelja.”

“Nisi bila ostavljena, samo zaboravljena. U dobre ruke predana je tvoje duša.”

“Ostarjela prije vremena, greškama podučena. Nazivaš li brigovanjem razbijena koljena i poderane laktove? Gdje si bio kada si mi najviše trebao?Kada sam pokapala mali, bijeli lijes svoga sina?”

“Na tugama se duša osvještava, na mukama se čeliči srce.”

“Gdje si se skrivao kada su djecu nabadali na bajunete i raznosli malena tjelešca bombama?”

“....... u tvojoj blizini! Nisi li preživjela?”

“Ne vjerujem u TE, ne vjerujem u priče o milosti i samilosti. Svijet je okrutan, masa žitke lave u kojemu se koprcaju oni koji se ne snalaze.”-zavrištim.

“Nasloni glavu na moje rame”-prošapče Svevidjeći i blago me potapše po leđima.

“Pružaš li mi utjehu? Nježnošću zavaravaš moje misli, oko ne vidi ono sto vidi.”

“Položi svoje tijelo pokraj mojega. Misli su varalice.”

“Umorena sam prisutnošću onoga koji kaže da me bezgranicno voli. Pruži mi utočište, pomirljivo molim!”

Čuvar Sjevernih Velikih Vrata nasmije se nacerenim, slinavim ustima i pruži obje ruke, spremne na zagrljaj iz kojega nema povratka.