Složila bih lelujave uspomene
u kartonske kutije
Odsanjane snove poklonila
skitnici pored nekog mosta
ispod kojega ne tece niti jedna rijeka
ni potok
Na vlakove bez pravoga smjera
sa kojih nitko i nigdje ne silazi
ne postajama na kojima nema
putnika namjernika
ukrcala zaborave
da mogu sići na nekom kolodvoru
na kojemu ne caruje taština
gdje me čekaš raširenih ruku
i nevidljiva postati
od ljepote
osmjeha nepoznata čovjeka
čije riječi ne čujem
samo naslućujem izgovoreno
u plavim očima lepršaju krijesnice
ne pretjeruj
sve ovo je iluzija
privid bez buđenja
I sretni bi bili oboje bez pravog razloga
dok se ogledamo u zrcalima
u kojima plešu sjenka bezgranične ludosti.
Tek tada bi se život mogao nazivati životom.
Nema komentara:
Objavi komentar