Natalija
1930.
Večer mi je puna žutih dunja,žutih kao dukati upleteni u tri reda velikih i dva reda malih.Nebo prepuno žutih zvijezda ispod kojega ne teče Bosut. U kojemu se ogleda žuti mjesec.Ispod žutih mjesečevih zraka vrluda cesta.Na njoj konji upregnuti u svečana žuta kola.Na njima sjedi pet sestara, umotanih u žute vunene prekrivače.
Žure kući sa sajma ,na kojemu su kupile crvene marame i crvene pregače.Slikale se zadnji puta njih četiri zajedno,pa svaka ponaosob.Peta ,najmladja i najtvrdoglavija, nije htjela pred slikarski objektiv.Najmlađa koja nije voljela da se slika,ja sam.
Slijedeće sam godine umrla od šarlaha.Zadnja obolila,jedina umrla. Niti jednu svoju sliku majci,ocu i sestrama nisam u nasljedstvo ostavila. Ostale samo žute dunje na ormaru i crvena marama kupljena na sajmu.Imala sam samo 17 godina.
Dvorišta kuće u kojoj je trčalo nas pet sestara,odavno više nema.Pustopoljina dokle oko seže.
Evica
1935.
Udana sam ,napokon. Od mene je muž načinio poštenu ženu,vrijednu svakog poštovanja i divljenja.
Lijepa sam ,niska crnka. Mlada toliko koliko treba biti mlada cura kada se udaje ,da bi na vrijeme donijela potomstvo na svijet. Malo nepravedan mi se svijet učinio,poslije našeg vjenčanja.Možda je to samo tren u životu mladenaca ,kojima je brak dogovarala seoska posrednica za sklapanje brakova. Najboljeg momka mi iz okolice pronašla. Šumara u vinkovačkim šumama. Kako mu samo lijepo stoji ona njegova zelena uniforma i brčići brižno njegovani. Naočit muškarac,jedinac u majke udovice.Škole završio u Zagrebu,pametan i obrazovan moj ćovjek.
Seljačka sam kćer.Najbogatijeg čovjeka u selu.Imanje nam toliko koliko oko vidi.Nepregledne oranice ,šume...livade.Moj otac i njegov brat,osnovali selo u kojemu sam rođena i odrasla.Došli iz dalekih krajeva sa ženama i natovarenim kolima u kojima je bila sve njihova imovina. Zauzeli toliko zemlje koliko su u daljinu vidjeli. Podjelili se i svaki otišao u jedno selo,da bude prvi čovjek u njemu.Najbogatijega se uvijek i slušalo.Od pet sestara u mojih roditelja,ja se zadnja udadoh.Bogat miraz darivao moj otac. Škrinje prepune šlingovanih plahti i jastučića od gusčjeg paperja.
Na žalost,tada jos nisam znala da će moje plahte ostati hladne,a duša zaleđena kao ledena gromada na kraju svijeta,koju nitko ne treba.
Poslije vjenčanja,moja nam svekrva namjesti svakom zasebnu sobu. Mislila sam da je takav običaj u velikom gradu.Valjda da se mladenci pripreme i spreme prije prve bračne noći.Svučem se i legnem u veliki bračni krevet,miraz moga oca. Šlingovanu spavaćicu nehajno prebacim preko naslona naših kreveta i uvučem se sa nekom zebnjom u srcu.Među moje ,rukom rađene uškrobljene plahte.Kosa mi raspuštena i srce tuče u grudima kao preplašena grlica kad ju stisneš među dlanovima,a ona želi van iskoćiti...i ti joj tepaš i nedaš da odleprša. E da sam znala da će ta uplašena grlica ostati stalno u mojim grudima...ne bih s toliko čežnje očekivala svog muža te nesretne noći.
Čekala sam do neko doba noći.Sat s velikim klatnom u predsoblju velike kuće,otkucava ponoć. Moj se muž još ne pojavljuje. Zašto li mu treba toliko vremena da mi se uvuče među plahte i sina si začne,nasljednika tako velikog imanja? Drhturila mi duša i oči se počele suzama natapati,jastučnice mokre postajale.Dlanove sam grizla da mi jecaji iz grla ne pobjegnu. Sigurno sam mu ružna,nisam mu lijepa kao zagrebačke frajlice koje je tamo upoznao.Onda pomislim,možda ga je strah toliko kao i mene,pa ne zna kako prići ženskom čeljadetu ....pobožna su familija...u silnom nastojanju da odgonetnem zašto mi dragi ne dolazi,zaspala sam raščupane kose i djevica bila,djevica i ostala. Prve bračne noći ne dogodi se ništa.
Slijedećih 50 godina ne dogodi se ništa. Sama sam spavala u svojim šlingovanim plahtama.Bez djece i poroda ostala. Da sam samo pametnija bila ,pa mu kukavičje jaje podmetnila.Ništa reći ne bi smio i priznati bi dijete morao kao svoje. Zbog bruke i sramote koju bi obznanila cijelom selu i cijelim Vinkovcima.Oženila ga mati da se priča ne prosiri po kotaru i šumariji,muž mi muškarca volio .A meni nisu ništa rekli.Ostavili me da vodim svoje unutarnje monologe i proklinjem dan kad su me za njega moji dali.Jesu li znali za koga me udaju? Ne vjerujem,mati me voljela jako ,najviše da bi mi takav teret natovarila.Poslije Natine smrti,mezimica sam joj bila i utjeha.
Umro je prije mene,davno prije.Ostadoh još dugo vremena udovica i sama ko zadnja rupa na svirali i nikome potrebna .Bez djece i unučadi ,bez nasljednika koji će me u starosti gledati.
Na sahranu mu došla njegova velika ljubav iz zagrebačkih studentskih dana.Matori djed koji je naricao kao kakva seoska narikača. Meni je sve svejedno bilo.Više nisam ni mrtvaca ni njegovog druga gledati mogla.Plaćena mu bila misa za pokoj duši i laganu zemljicu crnu...meni je i ovako cijeli život s njim bio jedno veliko crno ništavilo.
Marija
1985.
Moja najdraža. Moja učiteljice,mudrice i savjetnice. Moj poljupcu utješni .
Još je tako malo vremena bilo ostalo do našeg rastanka. Tvoje me ruke više nisu prepoznavale.Riječi koje si izgovarala, bole .Čujem te ,ali u njima više nema nježnosti.
Svi sitni detalji iz tvoje mladosti sačuvani su .Događaji iz bliske prošlosti , nepovratno izgubljeni. Otvorenih očiju ona sanja kad je mlada bila. Mislima na poljima u daljini ,u vrijeme bez laži.Sa željom da zaboravi protekle godine.Sjeća se konja i kola koja žure na sajam,sjeća se sarenih marama i žutih dunja,sjeća se sa sjetom najmlađe sestre koju nikako nije mogla nagovoriti da stane pred fotografski aparat.S kolikom se krivnjom borila sve ove godine ,s koliko je tuge u glasu ponavlja:“samo da sam znala kako će te godine umrijeti,e da sam znala...“Tješila sam to zborano ,drago lice ,ljubila je kad je zapadala u stanja u kojima je samo veliko dvorište bilo njena stvarnost,a mrtvi rođaci pohodili je nedjeljom poslijepodne.Dotjerivala sam je tada kao lutku.
Prenapadna crveno-karirana haljina sa satenskom mašnom ispod vrata. Na nogama crvene kao krv ,lakirane papuče. Na kojem se leluja mucicavi pompon jos crvenije boje.
Obrazi narumenjeni ,usne iscrtane karminom .Dah joj miriše na kolačiće s medom .Prevelik zalogaj ,neprogutan i za ovaj dan u kojem sve na njoj miriše na proteklu mladost.
Stojim pokraj nje s kolicima u kojima leži moja tek rođena kćer. Pričam joj kako je lijepa i želi li da joj kosu obojim? Jednom mi je rekla da ne želi umrijeti sijede kose.I na samrtnoj postelji,želi biti lijepa ,ponosita crnka,šokica.
Gleda me mutnim ,staračkim očima ,u kojima već odavna nema sjaja .Uma u kojemu caruje mrak i dugotrajno sjećanje.
„ Koja si ti,mi se ne poznajemo?A jesi li se već udala?“
Kada joj kažem tko sam i da je ova beba u kolicima njena praunuka, suze joj bez najave skliznu niz sasušene obraze.
Obgrlim joj ramena i osjetim radost što još postoji .
Kada je umrla,njenu su dušu dočekale sestre,majka i drugarice kojima je večerima na igranke odlazila i u kolo se hvatala.Čekaj me na nebeskim njivama ,naš je ponovni susret neminovan.
