Bi li to bilo rano djetinjstvo ili mladost? Možda čak dvadesete.
Kakve bih roditelje izabrala, tko bi mi bio brat ili sestra? Bi li nas bilo petero ili samo ja?
Kažu da nasilje rađa nasilje. Izabrala bih početak bez nasilja, u to sam sigurna.
Najranijeg nasilja kojega se moj mozak sjeća jeste ono kada sam imala tek godinu i nešto preko toga. Mislim da bi se od tog trenutka počela mijenjati moja budućnost.
Moja majka stoji ispred velikih prozora sobe grofa Eltza i drži mene na rukama. Ne osjećam sigurnost, samo strah. Strah od boli i ogromnog lica mojega oca koje se izobličava i viče.
"Hoćeš dudu? A, hoćeš li?" Kimam glavom da hoću, još mi riječi nisu najbolje artikulirane, zašto me to i pita, hoću jer je volim. isto kao što volim njega i mamu koja me drži u naručju.
Pljas, šamar kao kuća zabridi mi jedne strane obraza i od šoka i razočarenja počinjem plakati. Suze se slivaju niz lice, otac čupa onu dudu iz mojih usta i ponavlja pitanje. Šutim. Samo plač. Ponavljam u sebi, hoću ju, hoću svoju dudu ali ne izgovaram. Ne klimam glavom. Strah, samo strah od ponovnog udarca.
Majka ne reagira. Briše mi suze i šuti.
Ne znam koliko puta se ponovio onaj šamar, ne znam kako se završilo odvikavanje od cuclanja dude koju su mi sami strpali u usta pa me sad silom žele razdvojiti od nje. Sjećam se slike , sjećam se šta sam imala na sebi obučeno taj dan, sjećam se suza i zbunjenosti. Samo se ne sjećam koliko sam dugo plakala i kada sam počela mrziti svoga oca. Možda sam rođena s mržnjom prema njemu, možda je u moju petlju upisan takav scenario- mrzi oca svoga.
Iz kojeg razloga je majka dopustila da me "tata" šamara, imala sam ni dvije godine, nije mi bilo jasno.
Daljnji tijek događaja, iskristalizirati će odnose među mojim roditeljima.
Kroz godine odrastanja, nagledale smo se sestra i ja nasilja, davljenja, razbijanja. Moja pokojna majka i ja bile smo sredstvo na kojima je iskaljivao svoje frustracije.
Da, izabrala sam jednu sestru i jako mi je žao što ih nemam još. Mijenjajući vremenski pravac, odabirem i jednoga brata za nas. Starijega, koji će nas čuvati od razbješnjelih, pijanih lica i šamara koji su uvijek završavali razbijenim nosom i plavim kolutovima oko očiju, otiscima prstiju oko maminog vrata i razbijenim tanjurima i svega što se razbiti dalo.
Izabirem život bez jednog roditelja.
Majka, brat, sestra i ja.
Otac je nestao u nekoj vremenskoj petlji iz koje se ne može vratiti. I ovdje priča može da počne.
