srijeda, 13. lipnja 2018.
nedjelja, 10. lipnja 2018.
Umro si
Danas umro si!
Kasno poslijepodne, saznala sam. Slučajno kao i sve što se na ovom svijetu dogodi. Sve je u trenutku. Sad te ima,sad te nema. Iznenadan poziv na odlazak neznam kamo? Ogrnuta jesen zamagljenom sumaglicom,suton se spušta svom težinom na blatnjavu zemlju.
Nedugo prije, vrzmalo mi se mislima koliko te volim? Ne osjećam više onoliku strast kao nekada i pogled mi ne leti susresti se s tvojim očima. Ipak sebično zadrhtim od silne boli na pomisao da te više nemam.
Rekla sam ti -”idem s tobom sutra!”
Odgovorio si-”može,s tobom idem tamo gdje mi dolaze snovi.”
Nakon samo minut-dva predomislio si se.
”Ne znam,možda je bolje ne voljeti jako,onako samo... razmišljam šta bih sa sobom dok putujem kroz vlastite misli...ipak,ostani gdje sad jesi.”
Rekla sam -”mislim da nije tako dobra ideja kako ti se učinila, ne želim ostati s vlastitom samoćom. Nije baš uvijek najbolje društvo tišina koja me okružuje.”
Nije bilo smjeha u tvojim očima. Ako se ne nasmiješ,ova gusta magluština imat će težinu Himalaja. Ljubiti se s tobom poslije,bilo bi tako pahuljasto nježno, pomislih.
I sve je tako djelovalo uobičajeno.Tvoja mirnoća s kojom si otišao. Iza zatvorenih vrata zjapila je praznina u koju se više nisam usudila zakoračiti. Moje neslaganje s odlukom u kojoj ostajem zarobljena. Ležati i ne ustajati sve dok ne osjetim kako dolaziš. Pomaknem li se,promjenit ću tijek kojim putuješ.
Nerođena naša djeca plakanjem najaviše svitanje. Obznaniše mi ono sto sam već znala. Vjerujem u iskrenost dječijih suza. Ne želim te pustiti u onu crnu prazninu iza zatvorenih vrata. Što li ćeš tamo sam,anđele moj nasmijani? Kome ću pricati sve svoje tajne koje si znao prije nego li sam ih izgovorila?
Kasno je popodne. Dugačke sjene zagrljene seću , ruku pod ruku.Moja sa zatvorenim očima. U mraku je i onako crnina jedina odjeća u koju je duša obučena.
Dvije smo razdvojene polovice iste duše, rasječene i prepletene davno prije rođenja.
Kroz kolaž nedorečenih uspomena zakovitlanih zrakom, uhvatim ti posljednji udisaj. Znam..
Umro si...
Kasno poslijepodne, saznala sam. Slučajno kao i sve što se na ovom svijetu dogodi. Sve je u trenutku. Sad te ima,sad te nema. Iznenadan poziv na odlazak neznam kamo? Ogrnuta jesen zamagljenom sumaglicom,suton se spušta svom težinom na blatnjavu zemlju.
Nedugo prije, vrzmalo mi se mislima koliko te volim? Ne osjećam više onoliku strast kao nekada i pogled mi ne leti susresti se s tvojim očima. Ipak sebično zadrhtim od silne boli na pomisao da te više nemam.
Rekla sam ti -”idem s tobom sutra!”
Odgovorio si-”može,s tobom idem tamo gdje mi dolaze snovi.”
Nakon samo minut-dva predomislio si se.
”Ne znam,možda je bolje ne voljeti jako,onako samo... razmišljam šta bih sa sobom dok putujem kroz vlastite misli...ipak,ostani gdje sad jesi.”
Rekla sam -”mislim da nije tako dobra ideja kako ti se učinila, ne želim ostati s vlastitom samoćom. Nije baš uvijek najbolje društvo tišina koja me okružuje.”
Nije bilo smjeha u tvojim očima. Ako se ne nasmiješ,ova gusta magluština imat će težinu Himalaja. Ljubiti se s tobom poslije,bilo bi tako pahuljasto nježno, pomislih.
I sve je tako djelovalo uobičajeno.Tvoja mirnoća s kojom si otišao. Iza zatvorenih vrata zjapila je praznina u koju se više nisam usudila zakoračiti. Moje neslaganje s odlukom u kojoj ostajem zarobljena. Ležati i ne ustajati sve dok ne osjetim kako dolaziš. Pomaknem li se,promjenit ću tijek kojim putuješ.
Nerođena naša djeca plakanjem najaviše svitanje. Obznaniše mi ono sto sam već znala. Vjerujem u iskrenost dječijih suza. Ne želim te pustiti u onu crnu prazninu iza zatvorenih vrata. Što li ćeš tamo sam,anđele moj nasmijani? Kome ću pricati sve svoje tajne koje si znao prije nego li sam ih izgovorila?
Kasno je popodne. Dugačke sjene zagrljene seću , ruku pod ruku.Moja sa zatvorenim očima. U mraku je i onako crnina jedina odjeća u koju je duša obučena.
Dvije smo razdvojene polovice iste duše, rasječene i prepletene davno prije rođenja.
Kroz kolaž nedorečenih uspomena zakovitlanih zrakom, uhvatim ti posljednji udisaj. Znam..
Umro si...
P.S. nitko nije umro, ovo je samo prica, da mi ne bi slucajno izjavljivali sucut...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
izbor urednika :)
-
Umre li čovjek, ono malo duše od dvadeset i jednog grama, svim silama se potrudi da se vine što bliže može nebu. Prva stanica su joj paper... -
Slijede me noćne prikaze u kasne sate dok tumaram kroz neprohodne ulice ogrnuta jos tvojim dodirom s rumenim obrazima na koja su nedugo...
-
slijedeće što ću učiniti je prošetati s naramkom nejasne krivice zbog svoje sreće il' nesreće kroz mjesta na kojima te nema rašče...