Umre li čovjek, ono malo duše od dvadeset i jednog grama, svim silama se potrudi da se vine što bliže može nebu. Prva stanica su joj paperjasti oblaci. Sjedeći tako na nekom bijelom klupku, ni sama ne znajući koga i što čeka, premotava upravo proživljeni život. Sjećanja su još u njoj. Rođenje, djetnjstvo, ljubavi, osmjehom dočekuje na nevidljivim dlanovima. Odrastanje, tuge, nepravde, boli fizičkog tijela, gase ushićenost i duša svoj nemir, sapćući odašilje u svemirska prostranstva. Vrate li se misli kao eho, još će neko vrijeme ostati na Oblakonosnoj postaji. Sve dok ne prihvati svaku bol kao svoju istinu i dok ožiljci ne počnu zacjeljivati. Kontrolirati misli nije lagan posao u stanju bez fizičkog tijela. Do nekog trena smo bili jedno, vodili se po srcu i razumu. Toga više nema. Ogoljena, ranjiva, prepuštena sama sebi.
I dok se ne pojavi Svjetlo koje zove na putovanje zvjezdanim tragom, ta milisekunda u kojoj zaboravi sve što je bilo, u kojoj postoji samo tu i sada, još posjećuje svoje drage ljude u snovima. Razgovara s njima, prenosi poruke, savjetuje, čuva od loših dana i crnih misli. Svo vrijeme, poslije Svjetlosti, je samo njeno. Izliječena, pokrpana, sačuvana od zaborava, neopterećena zemaljskim tugama i radostima, lepršava i poletna, čeka svoj trenutak ponovnog rođenja.
Vozite li se avionom kada je sunčan dan, može se vidjeti koliko je takvih neizlječenih duša na oblacima.
Nema komentara:
Objavi komentar