Još uvijek spavam u tvojoj staroj, iznošenoj majici sa koje se isprala slika nekog lika iz šezdesetih. Otrgnut rukav do pola svjedoči o vremenu koje je preživjela. Kupljena na nekom placu kao poklon za rođendan. Nošena u početku s oduševljenjem, mažena i spremana u najdalje kutke našeg zajedničkog ormara. Sveta relikvija jednog trenutka, potpuna predaja zanesenosti jednog sretnog vremena.
Gladna sam tvojih dodira i sve je tako tajnovito u polumraku. Slika sa koje mi mašeš nasmijan sa nekog kamena na nekom izgubljenom horizontu, podsjeća me na neka bezbrižnija vremena koja ne želim zaboraviti. Odreknem li se ovog sjećanja, zauvijek će biti izgubljeno.
Oblačim novu odjeću.
Zagrljena tišinom udahnem miris tek skuhane kave i u nosnicama osjetim draškanje tvojeg losiona poslije brijanja. Umjesto laganog titraja zbog naglo izazvanih sjećanja na proteklu noć, iz dubokih brazdi mojih ožiljaka iskoči samo jedan osjećaj. Nemir zbog tvoje tvrdnje da se od ljubavi ne umire. Još kako se umire, moj plavooki, od uzalud straćenog vremena, od života potrošenog na žalopojke.
Jesi li se ikada jutrom probudio, stariji nekoliko godina više nego jučer? Jesi li u ogledalu ugledao nepoznato lice nekog slučajnog prolaznika koji živi život namjenjen tebi? Umireš li od želje da živis ili si već umro na nečijim tuđim pragovima, razbacan na dijelove onima koji te ne zaslužuju?
Smrt je ova strašna stvarnost koju iz dana u dan proživljavam.
I kada ti pružim ruku, oluja uskovitlanih emocija razbije misao o vječnom i zrakom se prospe miris tamjana.
Nema komentara:
Objavi komentar