Dio 1.

“Prevrnut ću danas svaki kamen, svaku travku i grumen zemlje ne bih li našao mjesto na kojem se skrivaš!”-zagrmio je omanji čovječuljak, tamnoput i mrk, pogleda uperenog u nebo. Stisnuta šaka prijeteći se podigla prema sivim oblacima koji navještaju kišu i snijeg.
Munja propara nebo na horizontu. Čovječuljak se trgne i poskoči korak unazad, a u glasu mu se osjeti kolebanje.
“Čuo si me, ti beštijo, čuo! Ne odustajem više dok mi ne vratiš ono što mi pripada. Vraćaj oteto pasji sine!”
Tutanj grmljavine zagluši njegove posljednje riječi i čovječuljkova kletva odleprša u huku oblaka koji se sudaraju. Pogledavši u smjeru šume, odakle je netom prije izašao, okrene se na petama, poskoči kao vjeverica i potrči prema travnatoj livadi na kojoj se kočoperno uzdizala improvizirana nastamba od granja i pruća okolnih vrba. Zova je upravo počela puštati svoje prve pupove i tek naznake budućih listova na granama breza, davale su naznake proljeća u dolasku.
Mali čovjek zastane u trku, onjuši zrak u svim smjerovima i poliže prst koji digne u zrak.Vjetar sa sjevera je jačao i u daljini se čula potmula tutnjava. Horda konjanika koji se kasom približavaju?   Lovci na lisice i fazane s otmjenim damama i čistokrvnim psima? Kazna za izrečenu kletvu, smrt za prijetnju OnomeKojiSveZnaIMože? Život mu više nije bio važan. Da se i sama smrt pojavi, ni trepnuo ne bi. Poslije svega proživljenog,  ništa više nije imalo smisla. Bio je u svađi s Bogom od sada pa nadalje, dokle god ne poravnaju račune. Dok ne naplati svaki račun načinjen bez valjanog razloga. Dok mu ne vrati oteto. Sve ono što je ikada volio, najvrednije što je imao.

Rastao je bez oca. Poslije rođenja njegove sestre, otac je jednoga dana otišao sa sjekirom na ramenu. Po drva, navodno. Nikada se više nije vratio. Ljudi su nagađali da su ga u šumi rastrgali vuci, da su ga vile odvele sa sobom u svijet iz kojega smrtnicima nema povratka. Stvorovi koji noću pohode šumske proplanke, rastrgali ga i odvukli u svoje jazbine.
Te su noći konjima repovi i grive bili upleteni u debele pletenice. Ljudi koji su pošli u potragu, pronašli su sjekiru oslonjenu na jedno drvo. Nikakvih drugih tragova nije bilo.
Prava istina je bila da su ga nakon puno godina vidjeli rukom pod ruku s plavom, sitnom ženicom koja za ručicu drži malenog dječačića.
Majka nikada nije povjerovala u priču o drugoj ženi i sinčiću koji liči na njihovog tamnoputog, sitnog, krivonogog dječaka. Svu svoju bezuvjetnu ljubav poklonila je Bogu.  Onome koji sve vidi i sve čuje. Onome koji pomaže kada se na nejaka pleća malenog dječaka sruči golema odgovornost zaštitnika obitelji. O Njegovim odlukama se nije raspravljalo.
“Tu smo i postojimo da bismo ga slusali. ON nas ljubi.”-govorila je mati.
Dječak nije postavljao puno pitanja. Radio je preko svojih mogućnosti, odgojen da bude poslušan i Bogu pokoran. Očeva sjekira bila je sve što je na njega podsjećalo. Drvo, drvo je bilo najbolji prijatelj, onaj kojemu se ispovjedaju najskrivenije tajne. Najranije dječačke maštarije o curi iz susjednog sela. Stabla su šuteći slušala njegove priče, a za uzvrat, on je prislanjao svoju glavu na njihovu hrapavu koru i osluškivao. Slušao je stvora koji je vapio izaći iz debelog tijela visokog stabla. Slušao dok mu je opisivao kako se tamo našao zarobljen. Slušao kakvog je lika i oblika.
Istom onom očevom sjekirom, srušio je svoje prvo stablo, visoki, vitki jasen i dovukao kući. Cijelu noć čula se lupa čekića i dlijeta. Ujutro je nasred dvorišta osvanula statua čovjeka u svečanom odijelu, bez usta. Kada su ga upitali tko je to i zašto nema usta, odgovorio je:
“Sam će vam reći tko ja ako ga budete dobro i pažljivo slušali. Ne trebaju mu usta, on priča srcem."